Režija: Dejan Radonić
Uloge: Severina Vučković, Enis Bešlagić, Davor Janjić
Trajanje: 95 minuta
Ocjena: 2/10

Putujući bespućima domaće kinematografije svi smo već navikli da je kvaliteta nešto što se rijetko viđa. Izraz domaće ovdje možda treba uzeti s rezervom, jer "Duhovi Sarajeva" ipak su BiH film, no ipak smo "svi mi svoji" pa zašto ga ne bi strpali u isti koš s desecima promašenih hrvatskih filmova koje smo gledali u posljednjih 20-ak godina.

No čak i uza sve promašaje koje nam je ova naša, nekad slavna, kinematografija podarila, "Duhovi Sarajeva" dotaknuli su samo dno. Dno dna, da budemo precizniji. Razmislite o svim elementima koji čine loš film. E pa u ovom filmu ih možete pronaći sve. Od ispraznog preglumljavanja vodećeg trojca ("najvećih zvijezda na Balkanu", kako su predstavljeni na hrvatskoj premijeri), preko sasvim diletantske režije do scenarija bez logike, reda i smisla, "Duhovi Sarajeva" su 95 minuta bezočnog mrcvarenja živaca publike.

U živote sitnih sarajevskih prevaranata, vječnih studenata medicine Pika i Trefa (inače uobičajenih imena u Bosni) ulazi "splitski anđeo", Olja koja će zauvijek promijeniti njihove živote. Olja u Sarajevo dolazi s ciljem pronalaska davno izgubljenog brata, a Pik i Tref će se, kao pravi gostoljubivi Bosanci, rado ponuditi da joj u tome pomognu. I pri tom nastaviti skupljati sredstva za obnovu žičare na Bistriku koja je uništena tokom rata. Ta je žičara postala njihova opsesija, ona za njih predstavlja onaj sarajevski "duh raje". Autor tako koristi žičaru kao metaforu svoga grada, mjesto na kojem "duhovi Sarajeva igraju svoju vječitu igru".

Kao da film samo po sebi već nije dovoljno loš, redatelj Dejan Radonić odlučio je u njega uvesti ovu spiritualnu komponentu, a da ni sam nije znao što njome pokušava kazati. Amaterski dodavajući nove motive u priču, i gotovo sve ih ostavljajući otvorenima, Radonić se sve više gubi u svojoj kreaciji i "promašuje ceo fudbal". Ono što je slutilo na ležernu, nepretencioznu komedijicu koja će oslikati portret jednog grada koji, nošen poznatim bosanskim humorom, živi iz dana u dan pretvorilo se u potpuni debakl.

Enis Bešlagić i Davor Janjić kao Pik i Tref sasvim su neuvjerljivi, ali najviše oči bode naša Seve Nacionale koja se pod hitno mora ostaviti glume; doista nema potrebe da se jedna pjevačica koja je usprkos lošoj glazbi uspjela stvoriti status ikone i državnog simbola sramoti ovakvim pokušajima ostvarivanja filmske karijere. Ona svoj prvi film ionako neće nikad nadmašiti; ni po gledanosti ni po kvaliteti, s obzirom da se puno bolje snalazi na vodenom krevetu u utrobi jahte nego ispred prave filmske kamere.