Napad velikog čudovišta na New York iz perspektive male ručne kamere u rukama velikog kretena

Režija: Matt Reeves
Uloge: Lizzy Caplan, Jessica Lucas, T.J. Miller, Michael Stahl-David
Trajanje: 85 minuta
Ocjena: 4/10

"Cloverfield" se točno može definirati kao križanac "Godzille" i "Projekta vještice iz Blaira". A ako netko misli da je od dva jako loša filma moguće složiti jedan dobar, grdno se vara.

U maniri klasičnog holivudskog blockbustera, "Cloverfield" uzima jedan događaj "veći od života" koji će promijeniti svijet, ali ga za razliku od sličnih filmova ne objašnjava. Do kraja filma nećemo saznati kakvo je to čudovište koje napada Manhattan, zašto to radi niti odakle je došlo, vidjet ćemo perspektivu samo jedne obične skupine ljudi koja se našla u neobičnoj situaciji.

Film počinje na oproštajnoj zabavi za Roba, koji napušta New York jer je dobio posao u Japanu. Skupina prijatelja organizira mu tulum uoči odlaska, a njegov najbolji prijatelj Hud na sebe preuzima zadaću snimanja svih sudionika kako Robu žele sreću u novom životu. No, tulum se ne razvija kako su planirali. Uskoro nestaje struje, zgrada se zatrese i svi penju na krov gdje ih čeka šokantni prizor. "Nešto" je izišlo iz mora i napalo New York, kraj njih proleti glava Kipa slobode i cijeli grad se vrlo brzo pretvara u ratnu zonu.

Sama koncepcija naizgled zvuči, ako ne obećavajuće, barem zanimljivo. Ali najveći problem filma koji je u cijelosti sniman kamerom iz ruke, je upravo to što je u cijelosti sniman kamerom iz ruke. Uz sliku koja se stalno trese i stvara osjećaj mučnine, relativno kratkih 85 minuta trajanja ovog filma počinje se činiti kao prava vječnost. No, zato su vam prilikom izlaska iz kina osigurani mučnina, glavobolja i dezorijentiranost; prava premija.

Tu dolazimo do problema glavnih glumaca. Kako bi se pospješio taj dokumentaristički efekt, pred kamerom nećete vidjeti nijednog iole poznatog glumca. Za uvjerljivost cijele situacije to je možda dobro, ali za kvalitetu filma nikako nije, s obzirom da oni svoje likove ne uspjevaju učiniti zanimljivima. Tako da se u kino dvorani često čuju komentari poput "glupi Amerikanci" ili "daj krepaj više".

Oko ovog se filma podigla velika pompa, ali za to nisu zaslužni njegova kvaliteta ni inovativnost, već vrhunska marketinška kampanja koja ga je pratila. Gotovo svi aspekti filma čuvani su u strogoj tajnosti, a praktički mjesec dana prije premijere još se nije znalo ni kako će se film zvati, ali svaki je filmofil znao da 18. 1. 2008. dolazi nešto veliko. Priznanje treba uputiti jedino ekipi koja je bila zadužena za specijalne efekte, s obzirom da uništenje New Yorka izgleda stvarno vrhunski, ali samo dobri specijalni efekti ne čine dobar film. I da, na kraju ćemo ipak vidjeti čudovište.