Još od posljednjeg Thompsonovog koncerta na ulicama Zagreba nije viđeno toliko crnih majica

Došli, pokorili, otišli - Slipknot su odsvirali kratki i rutinski, ali odlični i potpuno hitoidni set za sve 'crve' i one koji se takvima osjećaju.

Još od posljednjeg Thompsonovog koncerta na ulicama Zagreba nije viđeno toliko crnih majica - ali ovog puta ideološka pozadina anarhoidno-'sotonističkih' metalaca iz Iowe ne može biti radikalnije drukčija od one gospodina iz Čavoglava, ma koliko ćelavih glava i navijačkih tetovaža bilo viđeno u publici, zajedno sa šarolikim uzorkom klinaca od pete do 15. godine starosti. No unatoč stvarno širokom rasponu 'staleške', 'ukusne' i generacijske odrednice posjetitelja, Velika dvorana Doma sportova pokazala se prevelikim zalogajem, pa je koncert, zbog nedostatka brojčane moći iste te publike, u posljednji tren prebačen u malu. A ta odluka ima svojih pluseva i minuseva.

Najveći bonus je svakako taj što Slipknot vjerojatno već dugo nisu svirali u tako 'intimnom' ambijentu, neopisivo blizu publici. To je ujedno i minus jer dvorana jednostavno nije bila prilagođena takvom zvučnom zidu buke i ratobornih perkusija, pa je ponekad glasnoća znala potpuno pojesti pjesmu. No sumnjam da je to previše smetalo klincima u mosh pitu...

S druge strane, Corey Taylor i ekipa mogli su i malo bolje iskoristiti ovakvu bliskost. Svirka je, ma koliko brutalna i tehnički savršena bila, mogla biti i malo 'živahnija', tj. bend je u Zagrebu bio daleko mirniji na pozornici od nekih drugih nastupa u karijeri, pa i samog statusa koji ih prati. A osim toga, svirali su svega sat vremena, plus dvije stvari na bisu! Samo sat vremena, pitate? Ostarjeli su, kažete? Da, ali zašto su onda nekidan na Downloadu u Londonu imali ono što svjedoci zovu 'najbrutalnijim i najagresivnijim koncertom njihove karijere'? Bit će da je to razlog - vjerojatno su još na tabletama za sanaciju fizičkih posljedica takve životinjske svirke...

A ona je, ako govorimo prije svega o onome što izlazi iz zvučnika, bila nemilosrdna i u Zagrebu, već od samog početka, sa starim introm '742617000027' i triptihom klasika kao što su '(Sic)'/'Eyeeless'/'Wait And Bleed', u glavu, za zagrijavanje. Novi album se nije previše cijedio, tek s pokojim očitim izborom, kao što su 'Dead Memories' i 'Psychosocial'.

Ostatak je igrao na sigurno - rasprodana dvorana urlala je iz petnih žila sve na potezu od 'Left Behind' i 'Disasterpiece' do oproštaja s 'People = Shit'. I prođe sat vremena dok trepneš, bez da si stigao osjetiti ijedan lakat u bubregu i nečiju čizmu u zubalu.

Za bis, odabrali su 'Surfacing' i 'Spit It Out', s poznatim i redovitim 'igrokazom' u kojem publika čuči/sjedi na brejku, sve dok ne eruptira u 'Jump the fuck up' dijelu (fanovi će znati o čemu govorim, a ostali... Hej, ostali, zašto vas uopće zanima?). I potom nestali u noć. Je li moglo biti bolje? Jest. Je li bilo dobro? Jest.