O'Connor je vješto privukla čitateljstvo atraktivnom glazbenom zvijezdom i proizvodom popularne kulture, međutim, izvedba se svela na blijedu irsku inačicu hit knjige i serije "Seks i grad"

Očekivana bujica proizvoda vezanih uz U2 i njihov premijerni nastup u Hrvatskoj posljednjih je mjeseci izbacila mnoštvo prigodnih knjiga među kojima se našao i površan chick-lit roman "Svatko ima svoju Bono priču" irske spisateljice Anne-Marie O'Connor objavljen nabrzinu kako bi posao bio što lukrativniji upravo zbog koncerta vodećeg svjetskog benda.

"Svatko ima svoju Bono priču" naizgled djeluje kao zbirka kratkih duhovitih priča ili anegdota vezanih za frontmena irskih glazbenih legendi, no naslov i premisa djelomično se protežu pričom o mladoj ekonomistici i dizajnerici Aoife Collins koja potpisuje ugovor sa svojim najboljim prijateljem homoseksualcem Roryem da će upoznati slavnog pjevača jer doista svatko oko nje ima anegdotu vezanu uz Bona osim nje same.

Na svom besmislenom poslanju upoznaje muškarca svog života koji svojom tajanstvenošću čini dobronamjernog i hipersenzibilnog DJ-a Rorya sumnjičavim, čime zaražava i samu protagonisticu, gdje očekivano počinje prava irska sapunica na naglo, a uz brojne peripetije završava krajnje predvidivo.

O'Connor je vješto privukla čitateljstvo atraktivnom glazbenom zvijezdom i proizvodom popularne kulture, međutim, izvedba se svela na blijedu irsku inačicu hit knjige i serije "Seks i grad" u kojoj se isprepliću identični problemi urbanih snobova predstavljenih u krajnje nerealnim situacijama, a k tome su oblikovani krajnje plošno i plitko što ilustriraju pojednostavljeni dijalozi koji nalikuju na one u tinejdžerskim sapunicama, bez imalo istininalikosti.

Upravo se taj žanr nameće kao glavna inspiracija, čemu svjedoče potpuno književno neprimjerene i vrlo oštre elipse specifične za američke tinejdžerske serije. I dok su likovi predstavljeni krajnje plošno, iako potencijala da se razvije kao protagonist ima sâm lik Rorya, autorica inzistira na elaboratima odjevnih predmeta i izgledu svojih likova, zbog čega djeluje kao krajnje deprivirana i stoga frustrirana šiparica.

 

Naposljetku, hrvatski prijevod očito je pokleknuo pred nakladnikovim pritiskom, odnosno poštivanjem očitoga roka, pa se dobrom prevoditelju često omaknu tipfeleri, te sporadično nezgrapni i pretjerano doslovni prijevodi izvornika što je posebice evidentno iz idiomatskih izraza.

"Svatko ima svoju Bono priču" očit je ispodprosječan proizvod želje za zaradom pred glazbenim događajem godine što bi se mogao svidjeti tek majkama na plaži željnim odmora i razbibrige.