Hoćemo li uistinu pop 2010. pamtiti po jednoj vrsti pjesme?

'Dynamite', 'I Like It', 'Memories', 'Rock Your Body', 'Raise Your Glass', 'DJ Got Us Falling in Love Again', 'Only Girl (in the World)', 'Club Can't Handle Me', 'We R Who We R', 'Firework' samo je mali uzorak pop-hitova 2010. koji se mahom mogu staviti u ladicu zvanu 'house susreće R&B'.

Pored toga što iza spomenutih hitova stoji šačica jednih te istih producenata (Dr. Luke, Max Martin, David Guetta, Will.I.Am, Stargate), dojam identičnosti proistječe i iz opetovanih okolnosti susreta: house dolazi na lice mjesta u svom najštemerskijem izdanju, R&B je toliko mrtav pijan da je zaboravio i kako se zove.

Zajedno se grle, skaču, urlaju, zastanu povremeno samo da popiju koju, pa ajmo-Jovo-nanovo. Razlike u zvuku svode se na blage teksturalne varijacije (koji trance-sint više amo, koja digitalno procesirana gitara više tamo), ali tempo ostaje isti, zajedno s generalnim ugođajem, lišenim bilo kakve suptilnosti ili dinamičkog raspona.

Premda su trend uvelike oblikovali europski producenti, za njegovu dominaciju su prvenstveno 'krivi' Ameri. SAD je ipak i dalje igrač broj jedan na globalnoj glazbenoj pozornici, a budući da je mladež SAD-a odjednom iz čistog mira odlučila prestati misliti da je house samo za gayeve – na ostatku svijeta je bilo da prihvati prepakiranu mutaciju onoga na što plešu jedno već, barem, dobrih deset godina.

I ostatak svijeta uopće se nije bunio, naprotiv, jer spomenuti hitovi su nudili nešto čega se više baš toliko i ne čuje na komercijalnim house-podijima, a to su klasične - pjesme.

Sa strofama i refrenom i svim! Jest da raja voli i praktički amelodičnu briju ('Riverside', 'I'm in Miami/Krouejcija Bitch' i slično), ali isto tako voli i kad je četveročetvrtinski tuc-tuc tek nešto što je nalijepljeno na običnu, konvencionalnu pop-pjesmu... dok im komercijalni house DJ-i, ako ikako mogu birati, radije serviraju ovo prvo nego ovo drugo.

Komercijalni house DJ-i, naime, dijele jednu značajnu karakteristiku s manje-više svim DJ-ima bilo koje vrste, a to je da se ufaju u svoju edukatorsku ulogu.

Oni su tu da 'drže neke standarde', oni su tu da 'uzdignu ukus masa', a čak i kad vrte kuruzu - oni su tu da vam pokažu što je u tim okvirima 'koliko-toliko kvalitetno' ili barem 'manje zlo' (pa makar i tako što će, recimo, ponekad uporno vrtjeti instrumentalnu umjesto vokalne verzije ovog ili onog klupskog hita).

Oni ne bi imali ništa protiv tisućljetnog Reicha švedske house mafije i vjerojatno s ponosom misle da su reformirali publiku koja je do ne tako davno plesala na 'trešerski' euro-dance... No kvaka je u tome da, među masama, želja za konvencionalnim popom u klupskom 4x4-ruhu zapravo nikada i nije utihnula, tako da je povorka post-'Gotta Feeling' hitova samo popunila zjapeću rupu na tržištu.

S druge strane, taj R&B-pop-dance-house djeluje ritmički zakržljalo u odnosu na house-house; dovoljno je uočiti kako najčešće nema gotovo nikakvog swinga, kako su činele nerazigrane i statične, kako se doboš tromo i jednolično klatari, poput čizme vojnika u koloni.

Ono po čemu također zaostaje za komercijalnim houseom (pa i za, uostalom, većinom drugih žanrova/zvukova koji su u danim trenucima u novijoj povijesti znali držati pop-monopol) je – emotivna paleta.

U Guetta/BEP-houseu gotovo da ni nema mjesta za melankoliju, tugu, gorčinu, refleksiju ili išta slično: svaki ton je udarnički, svaki udarac je za paranje šakom po traku, svaka pjesma je bjesomučno naganjanje onog feelinga carske neuništivosti što te spopadne taman kad alkohol počne kolati žilama.

Jest da je feeling dobar i jest da suptilnost ionako nikada nije bila glavna odlika popularne glazbe, ali ta non-stop napadnost Guetta/BEP-housea zna biti baš, jebiga, iscrpljujuća! Ali gle, 'Stereo Love' je upravo ušla u Billboardov top 20: nadam se da će Ameri iz njezine nježne, prozračne ljepote možda i naučiti pokoju dragocjenu lekciju.