Feminizam, satira, bahatost i simpatičnost – pet godina nakon odlaska u tzv. mirovinu, vratila se britanska zvijezda sarkastičnog popa s novim naramkom pjesama

Jay-Z je to napravio zadnji u nizu, Lil Wayne bi mogao biti sljedeći, a između se zgurala i Lily Allen, s drugog kontinenta, ali istim konceptom - otići u mirovinu na relativnom vrhuncu glazbenog djelovanja, ne bi li se nekoliko godina kasnije ispostavilo da je tzv. 'mirovina' bila tek produljeni godišnji odmor.
Ali svejedno nasjednemo svaki put - tako smo se od njezina glazbenog djelovanja oprostili 2009., ne bi li se svega pet godina kasnije britanska kantautorica vratila s novim albumom.

Starija i zrelija, ne samo autorski, već i biološki - klinka koja je pijana napadala papaprazze i secirala kolege svojom naoštrenom jezičinom sada je 29-godišnja majka dvoje djece, ali oštrica koja je Allen prije desetak godina učinila dobrodošlim svježim zrakom osobnosti u moru pop mediokritetštine i dalje je u tu. Na kraju krajeva, novi album nazvala je 'Sheezus', čime nije oznojila samo konzervativnu kršćansku desnicu, već i Kanyea Westa, čijem naslovu 'Yeezusu' izravno odaje počast. Makar samo i naslovom, iako bi se pjesma 'L8 CMMR' mogla slušati i kao nastavak Kanyeove fascinacije AutoTuneom.

 

Ali 'Sheezus' ne treba slušati u kontekstu ičijeg stvaralaštva osim u kontekstu opusa same Lily Allen - njezin treći studijski album, objavljen osam godina nakon prvijenca 'Alright, Still', nastavlja razrađivati britanskom popu omiljene (auto)ironične motive samosažaljenja, egomanije i megakritike medijskog i kulturnog okoliša, ovog puta uz još rašireniju (čitaj: više srednjestrujašku) paletu popa, rocka, R&B-ja, electra i synthpopa. Greg Kurstin ponovo je producent, koji je musaku zvukova, utjecaja i žanrova adaptirao za potrebe 2014., odlazeći ne samo dalje od hip hop i reggae utjecaja prvijenca, već i od synthpop melodija drugog LP-a 'It's Not Me, It's You' (2009).

Allen više nije tinejdžerica, ali stav je i dalje tu: satirični, kreativni pristup seciranju zeitgeista ostaje njezino najjače oružje, čak i kada društvene mreže uvalja u retro 90's soul 'Insincerely Yours' ili kada se poptastičnim singlom 'Hard Out Here' otvoreno obračunava sa svime na potezu od pimpifikacije hip hopa do twerkinga i liposukcije. No to što se Allen bori protiv 'mizoginijskih aspekata pop glazbe i popularne kulture', ne znači da bježi od uspjeha u istim ešalonima - jedan od suradnika na albumu jest Shellback, autor hitova One Direction i Taylor Swift, koji garantira tržišni uspjeh pjesmom 'Air Baloon', bezličnim komadom popa koji ganja minutažu američkog etera. 'URL Badman' obojen je dubstepom (zar ste mislili da će proći bez njega), a inspiriran životom na internetu. Našlo se mjesta i za klavirsku baladu, 'Somewhere Only We Know' na samom zatvaranju miješane salate naciljane na top ljestvice.

 

Iako se Lily u naslovnoj pjesmi u neku distancira od Rihanne, Katy Perry, Beyonce i Lady Gage, nakon slušanja cijelog albuma jasno je da, inteligentnijoj lirici unatoč, 'Sheezus' zapravo nije daleko od opusa spomenutog društva funkcionirajući upravo kao kaleidoskop novomilenijskog popa. Nešto bolji od većine albuma spomenutih dama, ali i dalje u istom klubu, možda čak i dublje nego što bi sama Lily Allen to ikada željela. Ili barem to željela priznati.