Brod pristane u nepoznatoj zemlji i mladiću željnom dokazivanja povjerena je misija da upozna i sprijatelji se s lokalnim stanovništvom kako bi izvukao njihove tajne. No, očaran njihovim načinom života, zaljubi se u lokalnu djevojku i počinje sumnjati u svoje nadređene. Otkrivši da ih je njihov čovjek izdao, zli vladari odlučuju uništiti i njega i urođenike.

"Avatar" ili "Pocahontas"? Priče su gotovo identične, a neki su čak optužili Jamesa Camerona da je ukrao ovaj mit američkih Indijanaca. No, ovo je u isto vrijeme i jednostavnije i kompleksnije pitanje od toga je li netko ukrao ili nije.

Postoji struktura koja je zajednička ne samo ovim već i svim drugim pričama.

Tri priče

Uzmimo tri različite priče:

"Opasno čudovište zaprijeti zajednici. Jedan čovjek odlučuje ubiti čudovište i spasiti kraljevstvo".

To je priča filma "Ralje" iz 1976. U isto vrijeme i "Beowulfa", staroengleskog junačkog epa koji se pojavio negdje između osmog i jedanaestog stoljeća.

Istu priču dijele i filmovi kao što su "The Thing", "Jurassic Park", "Godzilla" i "The Blob", odreda filmovi s pravim čudovištima. A ako govorimo o čudovištima u ljudskom obliku, to je svaki film o Jamesu Bondu, svaka epizoda serija kao što su "MI5", "House" ili "CSI". Isti oblici javljaju se u filmovima "The Exorcist", "The Shining", "Fatal Attraction", "Scream", "Psycho" i "Saw". Čudovište ne mora biti doslovno već se može raditi o korporaciji kao u filmu "Erin Brokovich" gdje zlikovac nestaje nakon čega u zajednici ponovno zavlada mir.

Čudovište može biti vatra (The Towering Inferno), brod koji se prevrnuo (The Poseidon Adventure) ili dječakova majka (Ordinary People). Iako su na prvi pogled različiti, kosturi ovih priča su identični.

"Heroj nabasa na novi svijet. Isprva je očaran ljepotom i raskoši, ali stvari polagano postaju izopačene".

Radi se o "Alisi u zemlji čudesa", ali i "Čarobnjaku iz Oza", "Životu na Marsu" i "Guliverovim putovanjima". Ako čarobni svijet zamijenite svijetom koji se samo protagonistu čini čarobnim, brzo vam postaje jasno da se "Brideshead Revisited", "Rebecca", "The Line of Beauty" i "The Third Man" uklapaju u istu šprancu.

"Kad se zajednica nađe u opasnosti i doznaje da spas leži u pronalasku eliksira koji se nalazi u dalekim krajevima, član plemena prihvaća dužnost odlaska na opasan put u nepoznato".

"Raiders of the Lost Ark", "Le Morte d'Arthur", "Lord of the Rings" i "Watership Down", a ako sve to prebacite iz fantastičnog u stvarni svijet, dobivate "Master and Commander", "Saving Private Ryan", "Guns of Navarone" i "Apocalypse Now". Promijenite li cilj potrage, imamo "Rififi", "The Usual Suspects", "Ocean’s Eleven", "Easy Rider" i "Thelma & Louise".

"Mudrost" kojom barataju i mala djeca

Dakle, tri različite priče imaju gomilu varijacija koje su iz njih proizašle. Znači li to da se sve na kraju svodi na tri različita tipa priča? Ne. Beowulf, Alien i Jaws su priče o čudovištima, ali to su u isto vrijeme i priče o pojedincima koji su gurnuti u novi i zastrašujući svijet.

U klasičnim "potragama" kao što je Apocalypse Now ili Finding Nemo, protagonisti se susreću i s čudovištima i novim svjetovima. Čak se i priče o novim svjetovima kao što u Guliver, Witness ili Legally Blonde, uklapaju u tri definicije: likovi imaju zadatak i čudovišta s kojima se moraju obračunati. Iako se na površini razlikuju, dijele okvire i iste ih stvari pokreću: likovi se nađu u novom svijetu, u svakoj postoji potraga za izlazom i bez obzira na to u kojem se obliku pojavila, čudovišta nestaju. U svakoj se priči, na određenoj razini, kao cilj pojavljuju sigurnost, izvršenje i važnost doma.

No, ovi se obrasci ne pojavljuju samo u filmovima, romanima ili TV serijama. Devetogodišnji sin mojih prijatelja odlučio je ispričati priču. Nikog nije pitao za savjet, jednostavno je napisao:

"Obitelj se raduje odlasku na odmor. Majka mora žrtvovati odmor kako bi platila stanarinu. Djeca pronalaze kartu zakopanu u vrtu koja pokazuje da je blago zakopanu u šumi i kreću u potragu. Putem ulaze u razne probleme i netko ih proganja, a zatim pronalaze blago i odlaze na još bolji odmor".

Zašto bi dijete nesvjesno kopiralo stoljećima stare obrasce? Zašto bi dijete, čak i kad piše spontano, pokazivalo da zna bilo što o strukturi koja tako jasno evocira generacije priča koje su prethodile? Zašto svi nastavljamo crpiti priče iz istog izvora? Možda svaka generacija kopira prošlu i dopušta da nastane ovaj niz konvencija. I dok to donekle objašnjava učestalost obrasca, izdržljivost, svježina i radost kojom se isti taj obrazac nastavlja oživljavati, sugerira da se događa još nešto.

Univerzalni arhetip

Pripovijedanje ima određeni oblik koji dominira načinom na koji pričamo priče, a korijeni su sami počeci zabilježene riječi. To je struktura koju lakomo upijamo na sve moguće načine i taj bi oblik mogao biti - iako bismo trebali biti oprezni - univerzalni arhetip.

"O umjetnosti uglavnom pišu ljudi koji nisu umjetnici i odatle dolaze zablude", rekao je Eugene Delacroix.

Potraga za univerzalnom narativnom strukturom nije novina. Od Praške škole do ruskih formalista u 20. stoljeću, preko "Anatomije kritike" Northropa Fryea do "The Seven Basic Plots" Christophera Brookera, mnogi su si zadali zadatak da pokušaju shvatiti kako priče funkcioniraju. Postoje stotine knjiga o pisanju scenarija i sve sam ih pročitao, ali što više čitam, to me više muče dva problema:

1. Većina knjiga nudi potpuno različite sustave i svaki je predstavljen kao jedini način da napišete priču. Kako onda mogu tvrditi da su u pravu?

2. Nitko ne postavlja pitanje "zašto"

U nekim se knjigama nalaze neprocjenjive informacije, a u mnogima se nalaze i vrijedna opažanja i u svakoj nam žele dati do znanja da se "već na 12. stranici mora nalaziti poticajni incident", ali ni u jednoj se ne objašnjava zašto je tome tako. A to je, ako malo bolje razmislite, suludo.

Ako ne možete odgovoriti na pitanje "zašto", "kako" vam u tom slučaju stoji na temeljima od pijeska. I tada, kada sami pokušate pronaći odgovor, shvaćate da velik dio teorije - koliko god oštroumni neki dijelovi bili - nema smisla. Je li Bog odredio da se nešto zanimljivo mora dogoditi na 12. stranici ili postoji 12 stanica na junakovu putu? Naravno da ne, to su izmišljotine. Ako ne možete pronaći suvisli razloga zašto ti oblici postoje, nema razloga da te ljude shvatimo ozbiljno.

Prodaju maglu.

Zašto?

Pričam priče gotovo cijeli život i imao sam nevjerojatnu privilegiju raditi na nekim od najpopularnijih serija na britanskoj televiziji. Stvorio sam priče koje su doprle do 20 milijuna gledatelja i bio sam uključen u rad na sadržaju koji je redefinirao dramski krajolik. Radio sam u industriji, ne samo na art-house već i na mainstream projektima i podjednako sam ih volio, a što sam više priča ispričao, postajalo mi je sve jasnije da u svim pričama postoji uzorak koji se ponavlja i da ga krasi nevjerojatna jednoličnost.

Prije osam godina počeo sam čitati sve o pričanju priča. Još važnije od toga, počeo sam ispitivati sve pisce s kojima sam surađivao da mi opišu svoj način rada. Neki su prihvatili konvenciju strukturiranja kroz tri čina, neki su to odbijali, a neki su to odbijali prihvatiti iako su nesvjesno radili upravo to. Neki su se kleli u četiri, a neki u čak pet činova dok su drugi tvrdili da činovi ni ne postoje. Neki su svjesno upijali postojeće scenarističke priručnike dok su drugi strukturnu teoriju doživljavali kao zlo. No, postojalo je nešto što je bilo zajedničko svakom dobrom scenariju koji bih pročitao, bez obzira na to radilo se o mladom talentu ili višestruko nagrađivanom autoru, a to je da su svi imali ista strukturalna obilježja.

Postavivši pitanje koja su to obilježja, otvorio sam ormar pun povijesti. Uskoro sam otkrio da paradigma o tri čina nije izum modernog doba već artikulacija iskonskog, da je reakcija na opadanje koncentracije publike i izum zastora. Još zanimljivije, povijest drame od pet činova dovela me do Rimljana, preko francuskog dramaturga Eugenea Scrveo i njemačkog pisca Gustava Freytaga do Molierea, Shakespearea i Jonsona. Postajalo mi je sve jasnije da, postoji li uistinu arhetip, mora biti primjenjiv ne samo na pisanje scenarija već i na svu narativnu strukturu. Ili sve priče pričate prema određenom obrascu ili ni jednu. Ako pričanje priča ima univerzalni oblik, to mora biti jasno samo po sebi.

Sve je na isti kalup

Kad govorimo o strukturi, što autori moraju znati? Ovo je teorija Guillerma Del Tora: "Morate osloboditi ljude od nje, ne davati im korzet u koji moraju ugurati svoju priču, svoj život, svoje emocije i način na koji gledaju na svijet. Naše prokletstvo je to da filmsku industriju u 80 posto slučajeva vode polu informirani. Postoje ljudi koji su pročitali Josepha Campbella i Roberta McKeeja i onda vam govore o putovanju junaka, a vi im jebeno želite odrezati kurac i nagurati im ga u usta".

Del Toro zapravo projicira razmišljanja mnogih pisaca i filmaša, kod mnogih postoji stav da je proučavanje strukture, neminovno, izdaja genijalnosti i da je to mjesto na kojem mediokriteti traže muzu. Takva proučavanje ima samo jedan ishod, a David Hare je to dobro objasnio: "Publika se dosađuje. Mogu predvidjeti izmorenu formulu koja dolazi iz filmske škole - činovi, lukovi i osobna putovanja - istog trena kad se pojavi. Ljuta je uvrijeđena što im se nudi toliko Junga za početnike, a to je djelo Josepha Campbella. Sve dobro što se radi, radi se izvan žanra".

Charlie Kaufman koji je učinio jako puno da se pomaknu holivudske granice, objašnjava: "Postoji ta neka scenaristička struktura za koju su svi zapeli, cijela ova priča od tri čina. To me ne zanima. Mislim da sam zainteresiran za strukturu više nego većina scenarista jer o struktura je ono o čemu razmišljam". No, to su ljudi koji se previše bune. Hareova studija ovisnosti "My Zinc Bed" i Kaufmanov scenarij za "Being John Malkovich" su savršeni primjeri klasičnog pričanja priča. Koliko god ga mrzili, prate nacrt koji navodno toliko mrze. Zašto?

Sve priče dolaze iz istog kalupa, pisci jednostavno nemaju izbor što se strukture koju koriste tiče, zakoni fizike, logike i forme diktiraju isti put kojim svi moraju ići.

Postoje pravila, ali...

Postoji li stoga magični ključ? S takvom ohološću valja biti oprezan jer poriv da nešto uredite, objasnite i smjestite u ladice, težnja je sitničavih ljudi. U poricanju bogate raznolikosti i nevjerojatne prirode narativa, postoji rizik da postanete Casaubon, osušena ljuštura iz "Middlemarcha" koja je okrenula leđa životu u nastojanjima da ga objasni. Prevelik je izazov svesti čudo na znanstvenu formulu i oduzeti joj smisao.

Ali postoje pravila. Kao što je to autor "West Winga" i "The Newsrooma", Aaron Sorkin, rekao: "Prava pravila su pravila drame, pravila o kojima govori Aristotel. Lažna pravila su pravila koja vam govore glupi televizijski izvršni producenti 'ne možeš ovo, moraš ono, trebaju ti tri ova i pet onih'. To su gluposti". Sorkin je rekao ono što znaju svi veliki umjetnici - bitno je razumijevanje zanata. Svaki oblik artističke kompozicije, kao i svaki jezik, ima gramatiku, a ta gramatika, ta struktura, nije puka izmišljotina - ona je najljepši i najsloženiji izraz rada ljudskog uma.

Važno je naglasiti da pisci ne moraju razumijeti strukturu. Neki od najboljih imali su sposobnost nesvjesno pristupiti obliku priče jer ona se u njihovu umu nalazi kao i u umu devetogodišnjaka.

Nema sumnje da mnogima pravila koriste. Friedrich Engels rekao je: "Sloboda je prepoznavanje nužnosti". Sviranje klavira bez znanja o tempu i tonalitetu brzo postaje naporno za slušanje, praćenje konvencija nije ograničilo Beethovena, Mozarta i Shostakovicha. Čak i ako namjeravate kršiti pravila (a zašto i ne biste?), prvo ih morate dobro poznavati. Pioniri modernizma, apstraktni impresionisti, kubisti, nadrealisti i futuristi, svi su bili majstori figurativnog slikarstva prije nego su odlučili razbiti formu. Morali su znati granice prije nego su ih nadrasli.

Važno poput disanja

Kao što je kritičar Robert Hughes primijetio: "Gotovo bez iznimke, svaki važniji umjetnik u posljednjih 100 godina, od Seurata do Matissea, od Picassa do Mondriana, od Beckmanna do de Kooninga, svi su odreda bili drilani (ili su se drilali sami) u "akademskom" slikanju - dugoj gnjavaži s nemilosrdnim i stvarnim motivima koji su, pokazalo se na kraju, bili samo temelj na kojem su mogla nastati prava formalna dostignuća modernizma. Samo se tako mogla zaslužiti radikalna distorzija unutar tradicije, a rezultati se izdignuti iznad improvizirane igre.... Filozofska ljepota Mondrianovih kvadrata i rešetaka počinje s empirijskom ljepotom njegovih stabala jabuke".

Kino i televizija sadrže mnoga velika djela koja nisu strukturalno ortodoksna (posebno u Europi), ali čak i u tim slučajevima, korijeni se nalaze duboko u, ili su pak reakcija na univerzalni arhetip. Kao što je Hughes rekao, oni su svjesna distorzija tradicije. Majstori nisu napustili osnove kompozicije, samo su ih uključili u umjetnost koja više nije ograničena vjerojatnošću. Svi veliki umjetnici, neovisno o tome radilo se o glazbi, kazalištu, literaturi ili samoj umjetnosti - barataju razumijevanjem pravila, svjesno ili nesvjesno. "Treba ti oko, ruka i srce", kaže stara kineska poslovica. "Samo dvije stvari nisu dovoljne".

Pripovijedanje nužna je ljudska preokupacija, važna gotovo poput disanja. Od logorskih vatri do eksplozije u post-televizijskom dobu, ono dominira našim životima. Važno je, stoga, shvatiti ga. Delacroix je bacio dobru kontru onima koji strahuju od znanja: "Prvo naučite biti zanatlija, to vas neće spriječiti da budete genije".

U pričama kroz povijesti, postoji jedan motiv koji se neprestano pojavljuje - put u šumu kako bi se pronašla mračna tajna koja daje život.