Jedna od najpopularnijih Facebook stranica u Zagrebu, ali i šire jest "Humans of Zagreb". Nekima je simpatična jer nalikuje globalnom hitu "Humans of New York", nekima zbog priča objavljenih na njoj, no tek rijetki znaju tko stoji iza nje.

Njegovo je ime Goran Kovačević, po zanimanju je informatičar, a u fotografskim krugovima poznatiji je pod nadimkom KovaZg.

"Putujem kada god mogu i fotografiram sve što vidim. Kroz razne situacije na putovanjima upoznajem ljude i njihove priče. Zanimljive su mi različitosti kultura i uvjerenja u pojedinim dijelovima svijeta i to pokušavam zabilježiti kroz objave na svom pageu. Nakon 10 godina putovanja odlučio sam se usmjeriti na svoj grad i počeo upoznavati ljude. Kako sam imao puno portreta prolaznika po Zagrebu odlučio sam se na pokretanje stranice 'People of Zagreb'. Nakon što sam je pokrenuo kolege su mi rekli da postoji poznati "humans of", te da bi bilo dobro preimenovati stranicu da bi bila prepoznatljivija i tako je krenulo", ispričao je Goran za Index.

Iako je HONY zaslužan za ime, tu staje svaka sličnost, tvrdi Goran. Naime, HONY ponekad pogleda, ali ne prati ga slijepo i nije mu bio početna inspiracija za Humans of Zagreb.

"Nije inspirirana drugom stranicom, imam svoj stil i prije svega odlučio sam da kvaliteta fotografija, pa tako i intervjua mora biti na razini. Polako učim i pokušavam da jedno sustiže drugo. Imao sam svoju viziju prije nego sam saznao za HONY i dalje radim onako kako se osjećam", dodaje.

Ističe da mu nisu bitni lajkovi, već to da radi što želi, a održavanje stranice ne smatra poslom.

"Radim to zbog sebe, a ljudi koje to zanima prate", kratko kaže.

Na pitanje ima li pravila što smije, a što ne objaviti, kaže da nema.

"Što srčanije i iskrenije to više razloga za objavu. Kod nas se ljudi otvaraju kako bi dijelili i svoje loše trenutke, iako se ponekad sugovornici i otvore i 'olakšaju dušu' većinom to ostane na tome jer ne žele da se to i zapiše. Ljudi se boje osuđivanja društva za svoje razmišljanje, i to će se, nadam se, promijeniti ovim projektom. Mislim da svatko ima nešto što ga pokreće bez obzira u kojoj je fazi života, i to kroz priču tražim. Neki intervjui traju i po dan-dva, ako se ponovno sretnemo pa se osoba odluči reći do kraja svoju priču, a nekad su i dvije minute dovoljne, kada se osjeti da je poruka jasna i konkretna. Dio intervjua isto tako nikad neće biti objavljen jer su ljudi samo htjeli podijeliti nekome neutralnom što misle, ali ne žele da je to javno, a bez fotke koja je prati priča nije kompletna", priča nam Goran.

Jedino pravilo koje ima oko uređivanja stranice jest da kad ljudi dijele svoje intimne stvari, to bude od njih samih za ljude koji su poput njih, koji će to pročitati i inspirirati se. A priča koje on pamti ima jako puno.

"Potražite one s najviše lajkova i shvatit ćete zašto su izazvale trnce vama, a onda zamislite kako je to doživjeti uživo i još imati čast fotografirati takvu energiju sugovornika. Također možete naći i sliku mog oca koji je preminuo prošle godine, jako sam puno emocija dao u ovaj projekt pa tako i osobne strahove i doživljaje", priznaje nam.

Fotić nosi posvuda, a kada kroz šetnju gradom osjeća da je spreman za razgovor i ima potrebu podijeliti što vidi, tada nastaje fotka i intervju.

"Kako se stranica razvija tražim dublje priče i zato je objava manje, ali i zato što je stranica nastala iz čistog hobija i tu je da upotpuni slobodno vrijeme fotografa entuzijasta. Sredstava za opremu, kao i rad kolege prevoditelja nema, pa je sve na dobroj volji. Ovom prilikom zahvalio bih se kolegi prevoditelju. Tomislav Fogec je osoba bez koje ne bi bilo ovako kvalitetnih prijevoda, a on to radi iz istog razloga kao i ja, jer želi podijeliti s ljudima priče koje su relevantnije od onih političkih", naglašava.

Ponekad mu se ljudi sami javljaju i šalju svoje slike i priče, ali to nije isto kao intervju. Ako se žele naći s Goranom, on ih pofotka i popriča s njima.

"Ljudi koji šalju priče i slike u inbox ostanu razočarani, jer kažem da stranica funkcionira na drugačiji način, a to je ipak moj autorski pristup fotografiji i procjena kroz razgovor što mislim da je zanimljivo. Tu treba biti oprezan jer svakome je njegov doživljaj najzanimljiviji, ali ako nema poruke iza toga, a ljudi ne osjećaju da se mogu otvoriti za intervju, priča nije dovršena i ostaje na tome. Za intervjue bi se moglo reći da pričaju priču kako bih ja ispričao ovo podneblje kroz knjigu, ali je pišem kroz osobe koje srećem", govori i pokazuje nam primjer za to.

"Ispod je primjer osobe koja je imala priču ali nije htjela otkriti identitet, uspio sam dobiti čak siluetu da možemo podijeliti priču koja će nadam se povezati osobe sa sličnim problemom", rekao nam je Goran.

Bez obzira na to slaže li se s razmišljanjima, želi da drugi kroz tekst prepoznaju razlog za promišljanje je li ono što su pročitali dio njih i što bi oni promijenili.

"Ne volim jedino bespotrebne negativne komentare prema osobi koja je odlučila dati dio sebe za objavu. Svima su dopušteni komentari, ali bi ljepše bilo da su konstruktivni ili bar argumentirani činjenicama. Page je tu upravo da povezuje sugrađane. Volio bih stvoriti atmosferu kakvu sam doživljavao u nekim sredinama kroz putovanja, a to je da se prolaznici pozdrave kada se sretnu", zaključuje.