Sinoć je Spaladium arena bila popunjena do posljednjega mjesta; nije to nikakva novinarska fraza kojom se započinju raznorazni osvrti, nego potpuno iskreno rečeno - najjednostavnija činjenica.

Koncert je započeo s 45 minuta zakašnjenja, no to je  zanemarivo jer kada se na pozornicu popeo Oliver i za svojim bijelom klavirom zaželio svima "Dobar dan", glazbeno putovanje moglo je započeti. Uskoro mu se pridružio Gibonni i tako "učinio pravu stvar" zaželjevši  okupljenima da guštaju, opuste se, a oni će biti tu dok god nas je volja. I zaista, koncert je trajao gotovo četiri sata. Nizali su se hitovi Dvije duše, Zlatne godine, Mirakul, Posoljeni zrak i razlivena tinta, Ne odustajem i dr, a ni Oliver nije razočarao odabirom svojih hitova: Trag u beskraju, Tko sam ja da ti sudim, Nedostaješ mi ti, Moj lipi anđele, Galeb i ja, Cesarica, kao ni nezaobilazna Nadalina kojom je publiku dignuo na noge. Posebno je bilo zanimljivo kada je Oliver zapjevao Gibonnijevu Kad sam nasamo s njom uz komentar da je oduvijek htio otpjevati tu pjesmu, a Gibonni je publiku počastio s jednom nepoznatom pjesmom iz njegovih top 3. Riječ je o pjesmi koja još nije dostupna na internet servisima, no kako to obično biva, vjerojatno će i ona uskoro postati hit. Najjednostavnije rečeno, Gibonni je bio za dušu, oslobađanje ritma i pjevanje iz petnih žila, a poslije njega Oliver je bio i za dušu i za odmaranje misli na njegovim stihovima. Iako su njihove pjesme dobropoznate svima, ipak je  neki poseban osjećaj kada ih se pjeva uglas s pjevačima i cjelokupnom dvoranom i tako im se  vrati onaj prvotni sjaj.

Možda je baš taj osjećaj ono što je Gibonnijev pogled pun poštovanja, zajedničke emocije za umjetnost, stvaralaštvo i svjetonazor otkrivao i bio često iskreno uperen put Olivera, i možda je baš to ono što ih veže u - familiju.

A sinoć je s tom familijom guštalo još 12 000 raspjevanih i nasmijanih lica.