Panel o mentalnom zdravlju muškaraca u organizaciji KK Cedevita Junior održan je u petak, 11. travnja, u Domu košarke Cedevita. Na panelu su sudjelovali proslavljeni košarkaši, uključujući novog sportskog direktora Krunoslava Simona

Portal Basketball.hr prenosi razmišljanja Krunoslava Simona – novog sportskog direktora HKS-a, aktivnog igrača Samobora i dugogodišnjeg hrvatskog reprezentativca, koji se osvrnuo na mentalni aspekt sporta, osobni pritisak i vrijednosti koje u profesionalnoj karijeri često ostanu skrivene od očiju javnosti.

Tijekom razgovora o mentalnom treningu, Simon se osvrnuo na ogromni pritisak s kojim se sportaši nose:

- Nitko ne voli gubiti. Ni kad si klinac na haklu, ni kasnije, kad se boriš za trofeje. Isto je i u tenisu, graničaru, nogometu… Poraz boli. Uvijek.

Prisjetio se i jedne anegdote vezanu uz 2007. godinu. Naime, nakon osvajanja Eurolige s Efesom – trofeja koji mnogi sanjaju, na press konferenciji upitan je je li to njegov najdraži trofej u karijeri. Njegov odgovor šokirao je mnoge: „Nije.“

- Ljudi su se čudili – kako nije, kad s reprezentacijom nemam medalju, a Hrvatska nije osvojila ništa veliko od 1995.? A ja sam već osvojio ono što mi najviše znači; Kup Krešimira Ćosića 2007. s matičnim klubom, KK Zagrebom pod vodstvom trenera Danijela Jusupa, rekao je i nadodao:

 - Bili smo prava klapa, nevjerojatna kemija. Taj trofej mi je najdraži u karijeri. Ne bih ga mijenjao ni za šest euroligaških. Ne mogu im objasniti koliko mi znači, rekao je Simon.

Zagreb je tada u finalu pobijedio Cibonu 79:77, a momčadi su nastupile u ovim sastavima:

ZAGREB: Tomić 10, Simon 13, Vladović 13, Dundović 15, Bašljan 13, Babić 9, Papac, Kovačević, Ružić, Vrsaljko 2, Zadravec, Garma

CIBONA: Warren 17, Rozić 6, Princ 4, Andrić 16, Mulaomerović 13, Vukušić 4, Krušlin, Krasić 3, Žorić, Hoskin 10, Kaštropil, Kelley

Povjerenje u svlačionici i tišina koja traje

Dotaknuo se i povjeravanja među suigračima.

- Nisam doživio da netko pred svima iznosi svoj problem ili strahove. Uvijek se to skriva. Srećom, ponekad se može naći netko kome ćeš se povjeriti nasamo. Zašto je tako – ne znam. Možda zbog straha od zadirkivanja, možda zato što se osjećaš manje ranjivo kad se povučeš, iskreno je priznao.

- Na kraju dana, koliko god pričamo o timu i zajedništvu, svatko ipak igra i za sebe, za svoju obitelj.

O bolnim četvrtfinalima reprezentacije kaže:

- Svaki poraz boli. Igrati četvrtfinale Olimpijskih igara je velika stvar, ali izgubiti – to boli jako. Tko god kaže da je lako gubiti, nije iskren.