Na današnji dan, prije 17 godina, Zadar se oprostio od svog anđela Hrvoja Ćustića

Trećeg travnja 2008. godine Hrvoje Ćustić preminuo je od posljedica udarca glavom u betonski zid stadiona Stanovi, zadobivenog pet dana ranije na utakmici Prve HNL Zadar - Cibalia. Bila je to jedna od najvećih tragedija hrvatskog sporta, a Hrvoje je postao i ostao jedina žrtva hrvatskih stadiona. Hrvoju su bile tek 24 godine. 

Svake godine na ovu tužnu obljetnicu Hrvoja se prisjećaju mnogi, njegova obitelj, prijatelji, bivši suigrači, treneri, svi oni koji su ga voljeli ili barem malo poznavali. Pa i oni koji ga poznavali nisu, ali ih je strašna tragedija emotivno približila tom sjajnom mladiću i odličnom nogometašu. Hrvoju su bile tek 24 godine.

Nogometnu karijeru počeo je u pionirima Zadra 1994. godine, da bi razdoblje od 1998. do 2000. u kadetskom uzrastu proveo u splitskom Hajduku, s kojim je osvojio hrvatski nogometni kup za taj uzrast. U Zadar se vratio 2000. godine i tu odradio juniorski staž, nakon kojega je, procijenjen kao vrlo darovit nogometaš, priključen seniorskom sastavu Zadra.

U matičnom klubu bio je do 2005. godine, kada je prešao u NK Zagreb, u kojemu je, uz tek jednomjesečni izlet u Međimurje, proveo dvije godine. Povratak u Zadar uslijedio je 2007. godine.

Sudjelovao je u mnogim kampovima za mlađe uzraste u organizaciji Nogometnog saveza Dalmatinske regije, a također je bio član i hrvatskih nogometnih reprezentacija uzrasta U-20 i U-21. Za mlađi uzrast odigrao je tri utakmice, a za stariji sedam.

HNK Zadar je na svom službenom Facebook svom Hrvoju posvetio emotivnu objavu.

- "…Sva dica sa Stanova pamtit će Hrvoja
I srce ratnika što je sebe za poklon da…
Ali samo ću vidjeti ja uz 11 lavova
Dvanaestog anđela što bdije nad njima
Dvanaestog anđela zadarskih Stanova…”

Sedamnaest godina prošlo je od dana kada je vrijeme stalo, a tuga zavladala našim srcima. Sedamnaest godina otkako se ugasio jedan mladi život, prerano, prebrzo, ostavljajući tišinu ondje gdje je nekad odzvanjao smijeh…

Ali Hrvoje nikada nije otišao.
On živi u svakom udarcu lopte, u svakom poviku s tribina, u svakom snu dječaka koji prvi put obuje kopačke. Njegov duh i dalje trči travnjakom, u bojama koje je s ponosom nosio. Njegovo ime ne blijedi – ono je ispisano u srcima, u sjećanjima, u svakom trenutku kada nebo dodirne travu, a sjećanje zaboli…
Vrijeme prolazi, ali bol ostaje. No, iznad boli stoji ponos.
Ponos što smo te imali..Što smo te gledali..Što smo te voljeli…
Nikad zaboravljen…
Zauvijek s nama…, stoji u objavi kluba.