U 63. godini života prerano i iznenada nas je napustio Tonči Gabrić te ovim putem izražavamo duboku sućut obitelji, prijateljima i svima koji su poštivali našeg proslavljenog vratara, objavio je HNK Hajduk na svojim mrežnim stranicam.

Kao vratar Tonči je podsjećao na Talijana Dina Zoffa, prvenstveno po tome što je vrhunac karijere dosegnuo u kasnijim godinama. Inače su vratarske sudbine takve da im mladost često prođe u sjeni starijeg, boljeg, iskusnijeg ili možda samo sretnijeg.

Tonči Gabrić rođen je u Splitu 11. ožujka 1961. godine. Bio je vratar iznimne brzine i reakcije i hrvatski nogometni reprezentativac. Nogomet je počeo igrati u Orkanu iz Dugog Rata. Branio je u Hajdukovu podmlatku, a u sezoni 1981./82. čuvao je gol tadašnjeg drugoligaša Solina. Potom je do 1984. godine bio vratar RNK-a Split. Na prvoligašku scenu stupio je 1984. godine kad je postao vratar Čelika iz Zenice čiji gol čuva do 1987. godine.

Prvi put za seniorsku momčad Hajduka nastupa u sezoni 1987./88. Od 1988. do 1991. godine igrao je u Rijeci. Odatle je otišao u inozemstvo u grčki PAOK čiji je vratar od 1991. do 1993. godine i s kojim osvaja grčki kup. Vraća se u Hrvatsku i 1993. godine brani za Pazinku iz Pazina. U Hajduku je ponovno 1994. godine gdje završava igračku karijeru 1999. godine. S Hajdukom je u sezoni 1994./95. osvojio prvenstvo i kup Hrvatske pružajući bravurozne obrane u Ligi prvaka. Dobitnik je Torcidinog trofeja Hajdučko srce što je zaslužio kao najborbeniji nogometaš Hajduka u prvenstvenoj sezoni 1996./97. Odigrao je za Hajduk 187 utakmica. Nakon završetka igračke karijere posvetio se treniranju vratara u Hajduku, a neko vrijeme nakon okončanja karijere u Hajduku bio je vratar Junaka iz Sinja.

Za A reprezentaciju Hrvatske branio je od 1990. do 1997. godine 9 puta, 7 puta kao nogometaš Hajduka te 2 puta Rijeke. Debitirao je u onoj prvoj povijesnoj utakmici u Zagrebu 17. listopada 1990. kad je u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije SAD-a Hrvatska pobijedila 2:1. Od reprezentativnog se dresa oprostio u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Danske u Kopenhagenu 10. rujna 1997. godine (1:3).Sudionik je Europskog prvenstva 1996. godine u Engleskoj.

Osim što je branio, Gabrić je ponekad u stilu pokojnog Ante Vulića izvodio i kaznene udarce. Još dok je branio u drugoligašu Splitu, zabio je osam golova s bijele točke, uvijek pucajući u vratarevu lijevu stranu. Bio je enigma za kolege iz suprotnog tabora.

Unatoč velikoj nogometnoj karijeri koju je Tonči Gabrić postigao, do svoje tridesete godine bio je gotovo anonimac. Dobrim obranama u dresu Pazinke protiv Primorca u Stobreču, natjerao je Hajdukove stručnjake da ga još jednom pozovu u Poljud. Tadašnji trener Ivan Katalinić bio je najuporniji u želji da ga vrati na Hajdukov gol. Bez tih pet posljednjih godina na golu Hajduka Gabrićeva bi igračka karijera, usprkos mnogim uspjesima, bila završena beznačajno. Ne bi bilo uspomena kao što su prisjećanja na one nezaboravne obrane protiv Steaue u Rumunjskoj ili protiv Anderlehta u Splitu i na još niz drugih zbog kojih je Gabrić i stigao do reprezentacije.

Pred odlazak na Europsko prvenstvo u Englesku imao je Tonči sjajnu ponudu iz Austrije, ali ga Hajduk, unatoč lošem razvoju događaja pri ponovnom izletu u Europu, nije pustio. Potpisao je ugovor na još dvije i pol godine. Tonči nije toliko ni inzistirao na odlasku jer rodni grad je ipak rodni grad. Prema vlastitom priznanju, tad je po konačnom povratku u Split prvi put u životu bio potpuno miran i zadovoljan. Živio je u rodnom gradu, a još je k tomu bio vratar slavnog Hajduka, sinonima Splita i Dalmacije. Mogao je uživati kad su ga klinci na ulici prepoznavali i pozdravljali. Branio je do svoje trideset osme godine, a onda je svoje mjesto prepustio tadašnjem velikom hrvatskom talentu, Stipi Pletikosi.

Tonči Gabrić, vratar velikih kvaliteta, bio je tijekom nogometne karijere česta meta nepravdi koje su, međutim, prethodile novim sretnijim poglavljima u njegovu životu. Unatoč brojnim nepravdama, koje su ga pratile, u poznim igračkim godinama je doživio vrhunac svoje karijere i ostvario u nogometu ono o čemu mnogi mogu samo sanjati. Branio je za hrvatsku reprezentaciju u prvoj povijesnoj utakmici, s Hajdukom osvojio prvenstvo i kup, igrao u Ligi prvaka, nastupio na EP-u.