Rusi se pitaju što su to sovjetski sportaši i njihovi treneri u komunizmu imali a da danas u Rusiji nemaju

Kad je sport u pitanju, Rusi su sve sjetniji za slavnim danima Sovjetskog saveza. Neuspjeh ruskih olimpijaca na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru samo je uskrsnuo nostalgiju za SSSR-om.

 

Dok je predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvjedev, zabrinut za ishod Zimskih igara u Sočiju 2014. godine, inicirao ostavku predsjednika Ruskog olimpijskog odbora Leonida Tjagačeva otvoreno ga proglasivši odgovornim za debakl u Vancouveru, Rusi se pitaju što su to sovjetski sportaši i njihovi treneri u komunizmu imali a da danas u Rusiji nemaju.

Činjenice doista mogu pogubno djelovati na ruski kompleks vanjskog priznanja, naslijeđen iz sovjetskih vremena, kojim su Sovjeti na sportskom polju dokazivali smislenost "komunističkih vrednota" u srazu s kapitalističkom filozofijom zapadnjačkog društva. U devet izdanja Zimskih igara od 1956. do 1988. godine Sovjetski savez samo u dva navrata (upravo navedenih godina) nije bio najbolja sportska nacija Igara. Vancouver su pak Rusi završili s najtragičnijim rezultatom u povijesti: sa svega 15 medalja, od čega su samo tri bile zlatne, završili su na 11. mjestu ukupnog poretka.

- Rusija je izgubila staru sovjetsku sportsku školu a da istodobno nije kreirala vlastitu, unatoč činjenici da je količina novca uloženog u sport nemjerljiva s ondašnjima - kazao je predsjednik u obraćanju naciji.

Osim ostavka Tjagačeva, ta je predsjednikova osuda izazvala javnu ispovijed ministra sporta Vitalija Mutka, koji je razočaranom narodu govorio o "nedostatku infrastrukture, gubitku prepoznatljive nacionalne trenerske škole i sustavnim problemima u trenažnom procesu".

Svejedno, vrhunski sportaši, sportski djelatnici i bogati investitori, upozoravaju da niti novac niti lov na vještice neće pospješiti dublje socioekonomske probleme koji su doveli do poniženja ruskog sporta u Vancouveru: sveprisutnu korupciju, odljev talentiranih sportaša izvan zemlje te kapitalističko-financijsku orijentaciju stimuliranja koju je ruski sport, kao i ostale društvene pore, usisao u vlastiti vrijednosni sustav.

- Sovjetski sustav sporta jednostavno je umro. On u svojoj formi jednostavno nije održiv s realnošću tržišne ekonomije. Uloženi novac, odnosno njegovo brojanje, jednostavno nije bit problema - napisao je na svom blogu industrijalist-milijarder Mihail Prohorov, predsjednik Ruskoga biatlonskog saveza i budućni vlasnik NBA momčadi New Jersey Netsa.

"Naši skakači nemaju niti trampolin, dok sanjkaši nemaju kuda voziti svoje sanjke", naslov je u jednom ruskome sportskom magazinu koji nastoji fenomenološki obraditi problem.

Doista, na cijelom svom prostranstvu Rusija nema niti jedne sanjkaške odnosno bob-staze, staza za brzo klizanje postoji samo u Moskvi, dok dvorana s ledom, iako je Rusija hokejaška velesila, ima smiješno malo u usporedbi s brojem klizališta u SAD-u i Kanadi.

Najveći je problem, kako je detektirala bivša slavna umjetnička klizačica Irina Rodnjina, koja se 1990. godine preselila raditi kao trenerica u SAD, ipak psihičke prirode.

- Ruski su sportski treneri postali kronično lijeni. Osim toga su i korumpirani, skloni forsirati svoje rođake, prijatelje ili djecu ljudi koji ih dodatno plaćaju - kazala je Rodnjina nastavivši:

- Više nema straha. Većina čelnih ljudi sportskih saveza pretvorila je organizacije u svoje obiteljske biznise, kao da je to njihova privatna prčija. Nekad nije bilo tako: U Sovjetskom Savezu treneri i čelnici saveza strahovali su od neuspjeha. Neuspjeh ih je vodio natrag u siromaštvo. Izgubiti status heroja nacije, mogućnost putovanja u inozemstvo i jako dobre plaće koje su ih izdizale iznad državnog prosjeka, za njih je bila preskupa cijena.