Tenisačica Lučić traži eure za hrvatski dres

Velikog bankovnog računa nitko se ne bi trebao sramiti. Dakako, ako je novac pošteno i časno zarađen. Nitko normalan to ne bi smio dovoditi u dvojbu. Sa sportašima je ista priča. Posebno s njima! Dok trče za loptom ili bez nje, dok voze bicikl, Formulu 1... dok plivaju u malim ili velikim bazenima, dok se penju po najvišim svjetskim planinskim vrhovima ili, da ne spominjem raznorazne sportove - svima njima je najprije rezultat (prevedeno biti što bolji, po mogućnosti najbolji) na prvom mjestu. Tako će sebi osigurati i novac te potporu sportske javnosti. Svaka im čast za svaku zarađenu kunu ili euro na takav način.

No, ima i drugih slučajeva. Potpuno obrnutih slučajeva u hrvatskom sportu.

Naime, listajući jutros jednu dnevnu novinu naiđoh na mali tekst od pola novinarske kartice koji ukazuje da tenisačica Mirjana Lučić, podrijetlom Hrvatica iz Makarske a trenutno s prebivalištem u SAD-u,  ne želi igrati za reprezentaciju Hrvatske u Fed Cupu. Zašto? Jer joj taj njen angažman neće biti honoriran. Honoriran ?! I već je prije ta ista dama sve dogovorila s izbornikom dogovorila oko nastupa pa se predomislila jer neće biti love za njen „veličanstveni" povratak u reprezentaciju Hrvatske. Ma, nevjerojatno. I još nije imala hrabrosti nazvati izbornika reprezentacije već je njena sestra(!) nazvala tajnicu(!) Hrvatskog teniskog saveza i tražila za nekad popularnu Mikicu, kako su joj tepali, traži novac za nastup.

E, sad. Treba li još daljnjih opaski. Primjerice, na koji bi način ostale djevojke u reprezentaciji Hrvatske primile saznanje da Mirjana igra u istoj ekipi zbog novca, a one zbog ponosa. Jer im je čast igrati za Hrvatsku. Kako bi se u toj prilici snašao izbornik reprezentacije Goran Prpić? Uostalom, da li bi joj ponudio priliku da uopće nastupi jer u ekipi ima četiri igračice. A ona unaprijed traži novac, bez obzira nastupila ili ne!? Pa, gdje je to viđeno? Dama Lučić se, naime, drži oko 100-tog mjesta na ljestvici najboljih svjetskih tenisačica. I čime bi ona mogla garantirati da će pobijediti u tri teniska meča protiv suparnica koje su bolje plasirane na svjetskoj ljestvici? Ničim. Osim da bi ona mogla izgubiti, ako je izbornik stavi u ekipu, sva tri meča. Ali lova bi bila na bankovnom računu.

E, nema ponosa. Za svoju domovinu. Očito Mirjana i osobe koje joj daju savjete ne poznaju nikoga poput Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića, Janice i Ivice Kostelića, Blanke Vlašić, Zvone Bobana, Nike i Roberta Kovača i ostalih sjajnih sportaša kojima je nastupanje za reprezentaciju Hrvatske najprije bio čast i ponos. Nisu gledali na zaradu kad na dresu nose hrvatski grb! A zaradili su novce. Svi spomenuti!

Mirjanu, na njenu žalost, ne brine hrvatski grb na sportskoj odjeći i ponos da je samo jedna od izabranih da ga nosi. Nju brine koliko će eura staviti u džep. U hrvatskom dresu. Ajmo, molim vas. Da Ronaldo odbije nastup za Portugal ili Messi za Argentinu što bi im se vjerojatno dogodilo, morali bi promijeniti državljanstvo. Što bi im njihovi sunarodnjaci, koji nemaju ni dolar ili euro u džepu ali jednostavno  „žive" za njihov nastup učinili ?! Ne mogu ni pomisliti. No, oni s ponosom nastupaju za svoju zemlju i za to ne traže niti lipu.

Ali, tko su oni, planetarne zvijezde u usporedbi s curom iz Makarske. Ona ucjenjuje reprezentaciju da joj plate honorar, a onda... Ko te pita. „Izgubila sam dva meča i drugi će put biti bolje". Naravno kad je već novac na računu. Sreća da ima pametnih osoba u Hrvatskom teniskom savezu koji su, u pravo vrijeme, prozreli „vrhunsku igru" obitelji Lučić pa je ostavili da igra za sebe na terenu koji sama bira. Svejedno - trava, beton, mekša podloga ili, pak, zemlja, gdje je naučila igrati tenis.