RAZGOVOR S POVODOM Prim. dr. SANDRA BAŠIĆ KINDA, dr. med., govori o dobivenoj Godišnjoj nagradi Zadarske županije, djelovanju u tri humanitarne udruge, utjecaju profesora Borisa Labara na njezin rad i život, osnutku HULL-a u Viru i budućnosti zadarskog Odjela za hematologiju.

LIJEČNICI NE LIJEČE BOLEST, NEGO LIJEČE ČOVJEKA KOJI IMA
ODREĐENU BOLEST. MORAMO RAZUMJETI SVE NJEGOVE PROBLEME
KAKO BISMO MU MOGLI POMOĆI DA BOLEST DOŽIVI TE DA KRENE U
BORBU ZA ŽIVOT

„Doktorica koja zna i sluša“, „Sa svojim suprugom Emilom predstavlja vrh hrvatske
medicine“, „Doktorica koju je sam dragi Bog poslao na Zemlju da pomaže ljudima“, „Čini sve
što može za pacijente“, „Bašić Kinda je fenomenalna, stručna, uključena, požrtvovna, Čovjek
s velikim Č“ – birane su riječi upućene uglednoj i nagrađivanoj virskoj liječnici, internistici i
hematologinji u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, prim. dr. Sandri Bašić Kinda, dr.
med. Bilo da o liječnici Bašić Kinda govore njezini pacijenti u zagrebačkom Rebru, kolege iz
Hrvatske i posebno Zadarske županije, ili njezin mentor prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med.,
internist i hematolog svjetskog glasa s više od 450 publiciranih znanstvenih, stručnih radova
i kongresnih priopćenja, o virskoj liječnici govori se kao o stručnjaku čije djelovanje daleko
nadilazi standardnu medicinsku praksu.
„Doktorica koja zrači svojom energijom i meni je dala energiju da se borim s bolešću“ –
piše tako jedan pacijent s Rebra koji je imao nesreću oboljeti od hematološke bolesti, ali i
sreću da je u takvim okolnostima imao dr. Bašić Kinda. A takvih je pacijenata bilo na stotine,
i to samo iz Vira, Zadra i Zadarske županije. Na jučerašnjom Svečanoj sjednici Županijske
skupštine gdje se slavio rođendan Zadarske županije, slavila se i humanost. Dr. Boris Labar
dobio je Nagradu za životno djelo, a dr. Bašić Kinda Godišnju nagradu Zadarske županije.
Prema protokolu svečanosti virsku liječnicu predstavio je upravo profesor Labar, a u
razgovoru za Virski list dr. Bašić Kinda predstavit će svoj rad i udruge u kojima djeluje
podižući medicinsku znanost i praksu na njezin najviši oblik – kao posvećenost humanom
pristupu i liječenju.
Dr. Sandra Bašić Kinda je specijalist internist i subspecijalist hematologije, voditeljica
Odjela za zloćudne tumore krvotvornih sustava KBC Zagreb, dopredsjednica Hrvatske
udruge leukemija i limfomi (HULL), voditeljica Radne skupine za multipli mijelom

nevladine znanstveno-strukovne udruge KroHem, a kao jedan od vodećih autoriteta za
mijelom u Hrvatskoj, djeluje i u neprofitnoj udruzi MijelomCRO.

Poštovana dr. Bašić Kinda, kakav je osjećaj bio dobiti Godišnju nagradu
Zadarske županije? Ranije ste dobili Grb Grada Zadra, pa je očito da je sredina
u kojoj kontinuirano djelujete prepoznala vrijednost Vašeg rada.
– Osjećaj je lijep. Nije jučerašnja svečanost dodjele nagrada bila mala stvar, posebno jer
nagrada dolazi od ljudi i iz kraja iz kojeg potječem. U Zagrebu radim, ali ostala sam povezana
sa Zadrom, Virom i Zadarskom županijom. Ako Bog da, jednom ću se i vratiti.
Nagrada koju ste dobili vodi se kao Godišnja nagrada Zadarske županije za
djelovanje u 2024., no riječ je o nagradi koja nadilazi samu medicinsku
praksu. Možemo li zaključiti da dobivena nagrada suštinski i općenito
predstavlja vrednovanje humanog djelovanja?
– Tako je. Dobivenu nagradu ne doživljavam isključivo kao vrednovanje vlastitog rada.
Ova je nagrada također upućena svim ljudima koji se bave dobrotvornim radom, a moram
naglasiti kako je riječ o radu koji se odvija izvan radnog vremena, obično u vrijeme vikenda
ili godišnjih odmora. Taj se trud podnosi kako bi se pomoglo onima kojima je najteže. Kada
se ljudi razbole, onda su najosjetljiviji. Spoznaja o bolesti je najosjetljiviji trenutak u životu i
zato je važno olakšati čovjeku da takvu situaciju što je moguće lakše prihvati. Znate, čovjeku
treba omogućiti da sazna sve o svojoj bolesti kako ne bi guglao, gubio energiju ili tražio
informacije na drugom mjestu. Važno je da mu takve informacije pruži stručna osoba,
odnosno liječnik u kojeg ima povjerenja te da informaciju može dobiti kad god mu je
potrebna. Najjednostavnije rečeno, čovjek mora steći povjerenje u onoga tko ga liječi, tko ga
savjetuje i s njima razgovara. Na taj se način ipak osjeća malo sigurnije. Kada znaš da si na
pravom mjestu, tada je i strah manji, a sigurnost veća. To suštinski predstavlja cilj našeg
rada u udrugama.
Zašto su udruge liječnika i pacijenata najpogodnija forma za djelovanje
izvan bolničkog sustava?
– U udrugama ima puno liječnika i pacijenata koji se susreću izvan bolnice, što je bitno
drukčije od susreta u bolnicama u kojima se uspostavlja klasičan odnos pacijent i liječnik. A
kada se ti susreti, na primjer, odvijaju u samostanu svetoga Frane, jedan čovjek dolazi
drugom čovjeku po pomoć, ideju ili savjet. Takvi susreti ne predstavljaju tipičan odnos
liječnika i pacijenta, pa zbog toga puno i vrijede.

Pored rada u KBC-u djelujete još u HULL-u i KroHem-u što zahtijeva puno
energije i vremena. Aktivni ste još u udruzi MijelomCRO, kao i izvan granica
Hrvatske. Kako sve to izgleda u praksi?
– Da, djelujem još u udruzi MijelomCRO, a u sve tri spomenute udruge djelujem prilično
aktivno. Također odlazim na susrete pacijenata u Sloveniju, držim predavanja i vodim
edukacije u Bosni i Hercegovini, a odlazim još na susrete pacijenata u Češkoj, Bugarskoj i
Srbiji. Baš sam prije dvadesetak dana bila u Pančevu kako bih pacijentima približila neke
nove metode liječenja koje su im nedostupne u Srbiji. Kod njih je situacija gora nego kod
nas. U cijeloj se regiji preko udruga puno može učiniti i pomoći ljudima koji zbog velike
količine informacija kojima su izloženi, na kraju ne mogu pronaći onu koja je korektna,
korisna i za njih ispravna. Takvi susreti jesu naporni, ali su istovremeno lijepi, ugodni i
korisni. Sve se može napraviti ako čovjek ima volju i pravi motiv.
Jedan od slogana HULL-a glasi „Krv je jača nego što misliš“. O čemu je
konkretno riječ?
– Sloganom želimo potaknuti zdrave osobe da pomognu onima koji su bolesni, pa je u
svom sadržaju zapravo namijenjen svima. Hrvatska udruga leukemija i limfomi bavi se
malignim bolestima krvotvornog sustava, što znači da naši pacijenti u liječenju često trebaju
krvne pripravke, eritrocite i trombocite, dok neki od njih trebaju i transplantaciju koštane
srži. Drugim riječima, pacijenti trebaju tuđu pomoć i treba im krv kako bi se od te krvi
napravili koncentrati eritrocita i trombocita. Trebaju im također drugi ljudi kako bi im dali
koštanu srž da bi preživjeli i ozdravili. Sloganom „Krv je jača nego što misliš“ želimo
potaknuti zdrave da suosjećaju s bolesnima te da se angažiraju u namjeri da im pomognu.
Vaš kolega i mentor dr. Labar o Vama je na svečanosti dodjele županijskih
nagrada govorio biranim riječima. Kako ste doživjeli taj trenutak i što ste od
velikog hrvatskog i uglednog svjetskog hematologa naučili?
– Profesora Labara sam upoznala kao pacijent, odnosno kao rodbina pacijenta. Moj brat
je imao jednu tešku vrstu limfoma, a dr. Labar je bio njegov liječnik. To me najvjerojatnije i
dovelo do hematologije, jer se o hematologiji na fakultetu uči vrlo malo. To je uska grana
medicine za koju se tijekom studiranja nije baš lako odlučiti. Od profesora Labara naučila
sam da liječnici ne liječe bolest, nego liječe čovjeka koji ima određenu bolest. Kako prije
svega liječimo čovjeka, moramo razumjeti i sve njegove druge probleme kako bismo mu
mogli pomoći da bolest doživi te da krene u borbu. Ne možemo, dakle, bolesnom čovjeku
samo reći da smo mu dali lijek i reći mu „do viđenja“. Čovjeka treba liječiti, a takav pristup i
perspektiva na kraju su me doveli do rada u udrugama. Svaki je čovjek zasebna osoba s

jedinstvenim željama, potrebama i snovima. To se mora shvatiti te pomoći čovjeku da se
bori s bolešću, a to je ono što sam naučila od svog mentora. No Boris Labar nije samo moj
medicinski mentor, nego i ljudski. Profesor je puno radio u humanitarnim udrugama i
posebno u sportu. Čovjek je s puno različitih interesa.
Kako ste došli u situaciju da slijedite i nastavite njegov rad?
– Kako se profesoru Labaru bližila šezdeseta godina, a osnovao je HULL koji ima vrlo
aktivnu podružnicu u Zadru te zagrebačku u kojoj sam u Upravnom odboru, želio ju je
ostaviti onomu tko će posvećeno raditi i baviti se udrugom. Pristala sam odmah nakon što
me pitao želim li se time baviti. Zaključili smo kako je to posao vrijedan truda te da će
rezultirati nečim dobrim.
Zadarski HULL je, ako se ne varam, prije deset godina osnovan na Vašem
rodnom otoku Viru.
– HULL Zadar je postojao i ranije, ali se ugasio zbog nekih problema. Profesor je zato
predložio da zadarski HULL treba oživjeti, a kako je upravo u to vrijeme poznati zadarski
humanitarac Igor Blaslov sa suprugom bio u Zagrebu na samom završetku liječenja, kada
smo mu mogli reći da je zdrav, ponudili smo mu da ponovno pokrene rad podružnice u
Zadru. No problem se pojavio s financijama. Trebala su nam novčana sredstva za
organizaciju prvog sastanka, jer smo morali pozvati brojne ljude i održati predavanja. Pored
novca trebao nam je i prostor, pa sam se sjetila kako Općina Vir dobro stoji zbog turizma i da
dobivanje prostora neće biti problem. Nazvala sam tadašnjeg načelnika Kristijana
Kapovića i zamolila ga da nam Općina Vir financira program i osigura prostor, što je i
napravljeno. Zadarski HULL tako je osnovan u Viru zahvaljujući obitelji Blaslov i podršci
Općine Vir.
Kada spominjete pacijente s kojima radite i kojima pomažete u udrugama,
govorite i o njihovim obiteljima. Pretpostavljam da zbog prirode hematoloških
bolesti nema liječenja pacijenata bez značajnog sudjelovanja njihovih obitelji?
– To je istina. Bez pomoći i podrške obitelji, nema uspješnog liječenja. Kada se provodi
akutni dio liječenja i kemoterapija, to je zapravo svakodnevni kontakt. S druge strane, većini
pacijenata dajem broj mog mobitela kako bi me mogli dobiti ako im bilo što treba. Riječ je o
rijetkim bolestima, pa onda i o manjem broju stručnjaka koji mogu ponuditi prave
informacije. Bez obitelji koja brine o pacijentu i koja može javiti da se, na primjer, pacijentu
događa nešto neobično, pacijenti se ne mogu se uspješno liječiti jer mogu biti u lošem stanju.
U tim slučajevima ne mogu nazvati ili sami doći do bolnice. Zato je bez podrške obitelji
bolesniku gotovo nemoguće nuditi skrb.

OKVIR: ZADARSKI ODJEL ZA HEMATOLOGIJU KRUPNIM KORACIMA
GRABI NAPRIJED
Brojne virske i zadarske obitelji koje su se u nesreći suočavale s teškim
bolestima, imale su sreću su jer su mogle računati na Vašu pomoć i angažman
doktora Labara. Govoreći o Vama na svečanosti u Zadru, profesor je to želio
posebno naglasiti.
– Nadam se da će tako i ostati, odnosno da će Zadar održati tradiciju i povezanost sa
Zagrebom, ali treba istaknuti i nešto drugo. Jedan od govornika na Svečanoj sjednici
spomenuo je decentralizaciju, a riječ je o iznimno važnom pojmu koji obuhvaća i
hematologiju. Pokušava se decentralizirati i educirati ljude po općim, manjim bolnicama u
Hrvatskoj. Zadar ima veliki kapacitet i sreću što ima doktoricu Martinu Morić Perić koja
je sjajna i doktora Ivana Zekanovića koji je također sjajan. Oboje su bili kod nas u
Zagrebu i oboje su izvrsni liječnici i stručnjaci koji samostalno mogu brinuti o bolesnicima.
Naravno, uvijek postoje teži slučajevi, no tada se redovito čujemo i konzultiramo. Zadarska
bolnica ima još i doktoricu Tinu Marketin čiji sam mentor u Zagrebu, a za godinu dana
vratit će se u Zadar. Doktorica Marketin je zaista izvrsna, pa bih rekla kako zadarski Odjel za
hematologiju krupnim koracima grabi naprijed. Zadarska županija je u hematologiji zaista
izvrsna, baš kao i u svemu drugom.