"Olimpijske igre u Parizu te mjesec i pol dana ranije Europsko prvenstvo u Rimu su moji ciljevi za ovu godinu te sam od 1. siječnja pa sve do 15. rujna u svojevrsnoj karanteni “, kaže najbolja hrvatska atletičarka.

Pratitelji sporta, čak ni oni površni, neće se iznenaditi kad shvate da se iza imena Sandra Elkasević „krije“ najbolja hrvatska sportašica prošlog desetljeća Sandra Perković. Njezin dugogodišnji uspješan trener, a sada i suprug Edis Elkasević i sam je, uostalom, bio vrhunski atletičar i rekorder u bacanju kugle i dobro je poznat sportskoj javnosti.

Sandru zadnjih godina ne viđamo na proglašenjima najboljih hrvatskih sportašica i sportaša. Čini se da su nakon dugogodišnje dominacije Blanke Vlašić i nje same „vlast“ tamo preuzele osvajačice odličja u borilačkim sportovima. Sandru to, međutim, nimalo ne zabrinjava.

„Atletika je kraljica sportova i zasluženo smo Blanka i ja opravdavale taj naziv i još uvijek držimo zajedno uvjerljivo prvo mjesto po broju titula. Izuzetno sam sretna i ponosno što se sport u Hrvatskoj razvija iz godine u godinu, pogotovo u ženskim kategorijama. Već dugi niz godina postižemo vrhunske rezultate i u ostalim sportovima. Mi Hrvati smo borbeni i vatreni, pa je također logično da su naše cure najbolje u borilačkim sportovima. Kako kaže ona naša slavna uzrečica 'Malo nas je al' nas ima'“, kaže atletičarka zagrebačkog HAAK Mladost u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

Nakon samo jednog natjecanja bez odličja mnogi su skloni ustvrditi da je Sandrino vrijeme prošlo ili barem vrijeme njezinih vrhunskih rezultata i pobjeda. Naročito nakon udaje. No, time se ona previše ne zamara.

„Vrijeme će pokazati, a nagađanja prepuštam onima koji se time bave. Da sam ikad razmišljala o tuđim mišljenjima nikad ne bih bila ovo što jesam jer ono što moj tim i ja radimo teško je i zamisliti, a kamoli ostvariti. Pogotovo u pojedinačnom sportu gdje u svakom trenutku zbog metra i štoperice točno znate gdje ste u odnosu na proteklu godinu. Za to treba puno vjere, želje i, naravno, sposobnosti.“
 
Plan za ovu sezonu bio je odraditi pripreme izvan Zagreba i Hrvatske, negdje u toplijim krajevima, što će se i ostvariti.

„Nakon toliko godina treniranja u Hrvatskoj po svim vremenskim uvjetima - kiša, sunce, snijeg, vjetar - odlučili smo promijeniti tu stavku i tražiti samo lijepo vrijeme za trening, kako bih se lakše i bolje mogla posvetiti treningu jer tijelo najviše pati i dodatno se iscrpljuje na hladnoći i neadekvatnim uvjetima za trening. Ove godine imam samo jedan cilj - biti ona prava kad to bude najpotrebnije te se po ne znam koji put opet dati cijela u taj proces. Olimpijske igre u Parizu te mjesec i pol dana ranije Europsko prvenstvo u Rimu su moji ciljevi za ovu godinu te sam od 1. siječnja pa sve do 15. rujna u svojevrsnoj karanteni radi ostvarivanja mojeg sna.“

Dvostruku olimpijsku pobjednicu i šesterostruku europsku prvakinju suvišno je pitati koji su joj rezultatski ciljevi na spomenutim natjecanjima, no može li Sandra ponovno bacati preko 70 metara?

„Prošle godine sam bila jako blizu da napravim čudo, te sam u tom zanosu i napravila korak previše. Želje i ciljevi su uvijek isti, ali idemo korak po korak. Znam samo da će se u Parizu za ono što ja želim morati jako daleko bacati, na razini Londona 2012. i Rija 2016. i vidjet ćemo koja od nas će to upravo tamo i ostvariti. Spomenutih 70 metara je velika brojka, to je nešto što prije mog dolaska nitko nije bacio 30 godina i uvijek se taj rezultat mora poštovati i ne smije se olako shvaćati. Uvijek je tih 70 respektabilna brojka. Svaki hitac preko 67 metara je velika i velika je borba da se dođe u takvu formu. Mi radimo, mi sanjamo, mi želimo i dat ćemo sve da naši navijači budu najponosniji“, kaže Sandra.
 
Natjecanje diskašica je postalo natjecanje senzacionalnih finala i senzacionalnih svjetskih prvakinja. Činili nam se samo zbog toga da se konkurencija u tvojoj disciplini jako zaoštrila ili je ona posljednjih godina uistinu veća nego prije 10 godina?

„Ni to nije ništa što nismo vidjeli ranije, rekla bih. I prije mog dolaska su se na godišnjoj bazi mijenjale prvakinje sve dok ja 2010. nisam došla na tron i od tada su imena pobjednica poznata. Bacanje diska je sada na zavidnoj razini i to me čini izuzetno ponosnom na svoj doprinos sportu jer sam svima pokazala put kako se disk može baciti 70 metara.“

Da je samo gledateljica atletskih natjecanja Sandra ne zna koja bi joj trenutno bila najdraža diskašica.

„Iskreno, nemam ni jednu kojoj se trenutno divim, a da ta jedna nisam ja sama. Ovo možda zvuči bahato, ali to zaista nije tako. A kad gledamo druge discipline zaista se cijelim svojim tijelom i dušom divim jamajčanskoj sprinterici Shelly-Ann Fraser-Price. Da sam samo gledateljica ona bi mi bila apsolutna zvijezda, kao to što i sada je.“

Sandra smatra da još uvijek u Hrvatskoj nema sve ono što bi kao najbolja sportašica posljednjeg desetljeća trebala imati, ali priznaje da nije ni daleko od toga.

„Imam ono što sam sama stvorila i što sam sama skupljala sa svojim timom. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez su tu, naravno, bili od pomoći, ali da ne trajem toliko dugo i da svake godine ne uložimo u nešto novo, ne bih imala sve sto trebam. Ni sada nemam sve, ali mislim da ću za koju godinu imati baš sve. Iako smo i sada jako blizu“, zaključuje Sandra Elkasević.