Usprkos mišljenjima stotinama znanstvenika angažiranih pri UN-ovom Međunarodnom panelu o klimatskim promjenama studije u kojima su drugi istraživači koristili računalne simulacije pokazuju da je gašenje Sjevernoatlantske struje ne samo moguće, već vjerojatno i to u idućih nekoliko desetljeća, a ne stoljeća.

Kolaps Sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje (Atlantic Meridional Turning Circulation, AMOC) promijenio bi vrijeme u cijelom svijetu zaustavljanjem jedne od ključnih klimatskih i oceanskih sila na planeti.

Snizio bi temperature u sjeverozapadnoj Europi za 5 do 15 stupnjeva Celzijusa tijekom nekoliko desetljeća, proširio bi arktički led mnogo južnije, još više pojačao toplinu na južnoj hemisferi, promijenio globalne obrasce padalina i poremetio Amazonu, zaključuju znanstvenici.

Drugi su znanstvenici rekli da bi to bila katastrofa koja bi mogla uzrokovati nestašicu hrane i vode diljem svijeta. Pokazala je to nova složena računalna simulacija.

Globalno zatopljenje izaziva topljenje grenlandskog leda koje remeti omjer slane i slatke vode u oceanima širom svijeta i na različitim dubinama. Jedan od važnijih faktora regulacije klime na Zemlji je zamršena mreža toplih i hladnih struja bliže površini ili dnu oceana. One reguliraju temperaturu, kreiraju padaline i upijaju ugljični dioksid. Povećana količina slatke vode u Sjevernoatlantskoj struji izaziva njezino usporavanje.

Računalna simulacija

Proces je zasigurno potvrđen prošle godine u časopisu Nature, a usprkos alarmirajućim nalazima, znanstvenici okupljeni u UN-ovom panelu o klimatskim promjenama smatraju ga hipotetskim događajem čija je realizacija moguća u idućih nekoliko stoljeća, ali ne i potpuno izvjesna.

U novoj studiji upravo objavljenoj u časopisu Science Advances znanstvenici su uz pomoć kompleksnih parametara baziranih na postojećem klimatskom znanju složili računalnu simulaciju za praćenje vitalne snage ukupnih oceanskih strujanja.

Rezultati pokazuju da su šanse za ovakav razvoj događaja izglednije nego što se do sada mislilo te da bi se moglo dogoditi u nekoliko desetljeća, a ne nekoliko stoljeća kako se ranije mislilo. Studija je, naime, nedvosmisleno zaključila da se AMOC usporava, ali nije zaključila i da će potpuno kolabirati. Brojni znanstvenici uzeli su ovu novu studiju za ozbiljno te je smatraju kredibilnom. Autori studije također ističu da je prema njihovim rezultatima, AMOC trenutno slabiji nego u prethodnih nekoliko tisuća godina.

Zabrinjavajući rezultati

Dosadašnje studije analizirale su nagle dotoke slatke vode u AMOC što nije davalo previše zabrinjavajuće rezultate. No, ova simulacija kao parametar je zadala rezultate postojećih mjerenja, koji pokazuju da je samo u posljednjih dvadesetak godina ova struja više puta malo slabila i malo jačala. S obzirom na te parametre, rezultati su izrazito zabrinjavajući, navode autori studije.

U sadašnjem sustavu, hladna dublja svježija voda ide prema jugu uz obale Sjeverne i Južne Amerike, a zatim prema istoku uz Afriku. U međuvremenu slanija toplija oceanska voda, koja dolazi iz Tihog i Indijskog oceana, prolazi pored južnog vrha Afrike, skreće prema Floridi i oko nje i nastavlja uz istočnu obalu SAD-a sve do Grenlanda. Kada se AMOC još više uspori, ili zaustavi, površinske temperature na sjevernoj hemisferi padaju dok na južnoj hemisferi rastu zbog smanjene izmjene topline između hemisfera.

Nadalje, gornji salinitet sjevernog Atlantika od 100 m također je pod snažnim utjecajem kolapsa Sjevernoatlantske struje. Pritom treba imati na umu, upozoravaju znanstvenici, “da se salinitet izvan Atlantika djelomično povećao zbog kompenzacije toka slatke vode korištene u postavljanju eksperimenta kvazi-ravnoteže”. Iz promjena u godišnjoj najvećoj dubini mješovitog sloja, istraživači zaključuju da duboka konvekcija prestaje u sjevernom Atlantiku oko Grenlanda, dok druge regije, oceana južne hemisfere, pokazuju povećanje dubine mješovitih slojeva. Slabljenje AMOC-a rezultira (putem geostrofičke ravnoteže) dinamičnim porastom razine mora u Atlantskom oceanu pri čemu bi neka obalna područja mogla zabilježiti povećanje plima za više od 70 cm.

Ugrožena i amazonska prašuma

Europska klima značajno je drugačija nakon kolapsa AMOC-a, dok za druge regije samo određeni mjeseci prolaze kroz značajne promjene. Amazonska prašuma također pokazuje drastičnu promjenu u obrascima padalina zbog ovih promjena, pri čemu suha sezona postaje kišna sezona i obrnuto. Ove promjene oborina izazvane kolapsom AMOC-a mogle bi ozbiljno poremetiti ekosustav amazonske prašume i potencijalno dovesti do kaskadne reakcije. Sjeverna hemisfera pokazuje hladnije temperature nakon kolapsa AMOC-a, dok je suprotno za južnu hemisferu, iako nisu sve promjene značajno drugačije (zbog velike međugodišnje varijabilnosti).

U konačnici, kolaps AMOC-a izazvao bi toliko naglih i ozbiljnih šokova diljem svjetske klime da bi im se na nekim mjestima bilo gotovo nemoguće prilagoditi, ali samo ako čovječanstvo ne krene s jačim ostvarenjem klimatskih ciljeva.