Okretanje pacijenata oboljelih od koronavirusa na trbuh može im spasiti život jer takav položaj pridonosi povećanju količine kisika u njihovim plućima, kažu američki liječnici.

"Takvim postupkom bez sumnje spašavamo živote. To je tako jednostavno, a poboljšanje je vidljivo kod svakog pacijenta", rekla je dr. Mangala Narasimhan, ravnateljica Odjela za teško oboljele u mreži zdravstvene skrbi "Northwell Health", u čijem su vlasništvu 23 njujorške bolnice.

Pacijenti zaraženi koronavirusom često umiru od akutnoga respiratornog distresnog sindroma (ARDS), do kojega dolazi zbog 'neprohodnosti' plućnog tkiva za kisik.

Zbog upalnih promjena u plućnom tkivu stvara se deblja 'barijera' koju kisik mora proći od završnih dijelova plućnog sustava do kojih dolazi zrak tzv. alveola do stijenki krvnih žila koje oblažu te alveole te on ne uspijeva iz zraka prijeći u krv i zbog toga pada zasićenost krvi kisikom.

Od istog sindroma umiru ljudi koji imaju gripu ili upalu pluća.

Prije sedam godina francuski su liječnici objavili članak u časopisu New England Journal of Medicine koji ukazuje na to da je među pacijentima s ARDS-om koji su bili na respiratorima uočeno veće preživljavanje ako su tijekom bolničkog liječenja okretani na trbuh.

U francuskoj studiji iz 2013. praćeni su samo pacijenti na respiratorima.

Nije u potpunosti jasno na koji način okretanje pacijenta na trbuh utječe na osobe koje nemaju tako težak oblik bolesti.

Pretpostavlja se da dok pacijent leži na leđima, težina tijela zapravo djeluje na neke dijelove pluća.

CNN piše i da je, nakon što su američki liječnici u jednoj bolnici pacijenta okrenuli s leđa na trbuh razina zasićenosti krvi kisikom porasla s 85 na 98 posto.

Dr. Kathryn Hibbert, voditeljica odjela za intenzivnu skrb u Općoj bolnici Massachusetts kaže da je još prerano govoriti o stopostotnoj učinkovitosti ovakvog postupka kod svih pacijenata, no bez sumnje se gotovo odmah zamjećuje poboljšanje kada je posrijedi porast zasićenosti krvi kisikom. 

Pacijenti na respiratoru na trbuhu obično ostaju oko 16 sati dnevno, a ostatak vremena leže na leđima da bi liječnici imali bolji pristup prednjem dijelu tijela i da bi im mogli davati potrebne lijekove.