SDP ne želi izvoditi ljude na prosvjede, ali će im se kažu, pridružiti

Koje je najsnažnije oružje opozicije? "Da se za svoja rješenja bori u Saboru, interpelacijama i prijedlozima zakona", rekao je u utorak SDP-ova siva eminencija Slavko Linić. Ima li u tome uspjeha? "SDP je u ovoj godini izašao s tri interpelacije - o brodogradnji, energetici i poreznoj reformi - ali Vlada nije prihvatila nijedno naše rješenje", dodaje on. I što onda misli o javnom prosvjedu? "SDP nikoga neće voditi na ulicu ili u revoluciju". A što o tome misle hrvatski građani? "Građanima je bilo dosta rive i revolucije", smatra Linić, piše Index.hr

Ovih dana javnost je, vjerojatno kao nikada u posljednjih petnaestak godina, nabrušena na demonstracije protiv vlasti povodom mafijaških ubojstava, najavljenog "stezanja remena" i Sanaderove "krađe Božića". SDP se, međutim, u to ne bi htio miješati. Kao što se nije miješao ni u jedan prosvjed u proteklih dvadesetak godina. Povoda je bilo više nego dovoljno, bilo je među građanima sasvim dovoljno želje za izlaskom na ulicu, ponekad čak i potrebe za tim. Ali SDP je svejedno ostao dosljedan sebi.

Početkom ove godine, kad su sindikati prijetili masovnim demonstracijama povodom pada životnog standarda, Zoran Milanović pohvalio se u intervjuu Feral Tribuneu da će njegova stranka "povesti prosvjede po obrascu Kopenhagena, Münchena i Ljubljane" te da će "odigrati odgovarajuću ulogu u njima". Brzo ga je poklopio Slavko Linić. "Ne bi bilo u redu da SDP na takav način manipulira aktivnostima sindikata. Umjesto toga, stranka bi se trebala u Saboru izboriti za proračun". Prosvjed je održan - bez SDP-a. Milanović je bio na Trgu bana Jelačića. Ali "kao građanin, s novinama pod rukom".

Prošetao se vođa opozicije, kao građanin s novinama pod rukom (i s rukama u džepovima) i prije mjesec dana do Cvjetnog trga gdje je grupa građana, organizirana preko Facebooka, prosvjedovala zbog mafijaških ubojstava. SDP je tih dana obavio svoju opozicijsku dužnost, zatraživši u Saboru smjenu vlasti. Naravno, neuspješno. Par mjeseci prije toga, SDP-ov zastupnik Nenad Stazić panično se branio od optužbi da SDP stoji iza prosvjeda srednjoškolaca koji su na ulici tražili odgodu državne mature. Naravno, uspješno.

Međutim, isti taj Stazić, u pratnji glavnog tajnika SDP-a Igora Dragovana, spremno je pozirao na prosvjedu novinara na Kamenitim vratima, organiziranom zbog inertnosti policije koja već četiri mjeseca nije uspjela pronaći napadače na Dušana Miljuša. Tada su novinari izviždali predsjednika Mesića koji ih je došao podržati, ali zanimljivo, nije im palo na pamet izviždati drugu dvojicu političara.

Dakle, SDP ne želi izvoditi ljude na prosvjede, ali će im se pridružiti. SDP smatra da je građanima bilo dosta "rive, berača kestena i vezivanja lancima", ali njegovi čelnici uredno obilaze sve češća i sve brojnija javna okupljanja, uredno skupljajući političke bodove. SDP se borio za ukidanje zabrane okupljanja na Markovu trgu, ali nije im palo na pamet da i oni sami iskoriste to pravo. SDP je uvjeren samo u jedno: opoziciji nije mjesto na ulici, nego u Hrvatskom saboru. Gdje njegovi zastupnici predlažu uzaludne zakone i promašene interpelacije, ali uredno primaju plaću i predstavljaju se kao jedina alternativa vlasti. I čekaju penziju. Kakva god situacija bila u državi, njih će kriza zadnje pogoditi.

Političari nisu pozvani

Zanimljivo, slično raspoloženje vlada i u javnosti. Organizatori prosvjeda na Facebooku složili su se da političari nisu pozvani na skupove zakazane za 5. prosinca u svim većim gradovima. Gade im se političke stranke, smatraju da nema razlike između vlasti i oporbe, smatraju da se politika bavi njima, a ne oni politikom.

I sinergija je postignuta. SDP se ne gura na ulicu, niti ga tamo očekuju. No je li to uopće prirodno? U svakom demokratskom društvu legitimno je da političke stranke organiziraju javne prosvjede ili na njima sudjeluju. To se lani dogodilo u Italiji gdje su lijeve stranke, u suradnji sa sindikatima, prosvjedovale protiv zakona o radu. Nisu se, kako kaže Linić, "vezivale lancima, brale kestene ni pozivale na revoluciju". Samo su artikulirali želje svojih birača.

SDP se bojao demonstracija još u Račanovo doba. Panično je bježao od ulice: nije prosvjedovao ni zbog ratnih zločina, ni kriminalne privatizacije, ni uništavanja pravosuđa i medija, politiziranja poliicje, zlouporabe tajnih službi pa čak ni zbog krize oko zagrebačkog gradonačelnika. U javnosti je ključalo nezadovoljstvo, ali SDP se pravio da s time nema nikakve veze. Isto se događa io sada.

Jedina stvar koje se Sanader panično boji su prosvjedi

Nije li to zapravo apsurdno? Jedina stvar koje se Sanader panično boji jesu javni prosvjedi. A to je upravo ono što SDP uporno izbjegava. Jednako tako, izlazak na ulice ono je što sve veći broj građana priželjkuje. Ali upravo je to ono što SDP, kao jedina alternativa ovoj vlasti, ne želi organizirati. Umjesto toga, ispada da nisu stranke ovdje radi građana, već su građani ovdje zbog njih. Da ih svake četiri godine pošalju u Sabor i u međuvremenu puste na miru.

A zapravo, ruku na srce, možda je SDP-ovcima (a bogami i onom ostatku ostataka opozicije) bolje da ni ne izlaze pred građane. Što bi im uopće rekli? Što bi ponudili? I da stvar bude još gora: ljudi bi tek tada shvatili s kakvom kvazi-opozicijom imaju posla. Ta spoznaja samo bi dodatno pojačala njihovo beznađe, apatiju i osjećaj da alternativa zapravo ne postoji. Ne bi li to - bez obzira što Linić govorio - zapravo bio najbolji povod za revoluciju?