Godinama je HDZ ne samo dopuštao, nego i omogućavao da isti ljudi sjede u beskonačno mnogo upravnih i nadzornih odbora različitih tvrtki i trgovačkih društava.

"Kada je pokojni Ivica Račan svojedobno, početkom 90-ih godina, izjavio kako je HDZ "stranka opasnih namjera", bio je napadnut iz mnogog artiljerijskog oruđa, čiji su se plotuni susretali u jednoj mrtvoj točki: Račanu je zamjereno da je tom izjavom tobože iskazao protivljenje stvaranju hrvatske države, jer da je to jedina namjera HDZ-a, a on je tu namjeru, eto, proglasio "opasnom".", početak je teksta komentatora Damira Pilića koji prenosimo uz dozvolu Slobodne Dalmacije.

"Naravno, i tada je bilo ljudi koji su ispravno shvatili Račanovo upozorenje: pokojni šef socijaldemokrata time je želio upozoriti da u višenacionalnoj državi (kakva je na prijelazu iz 80-ih u 90-te bila ne samo Jugoslavija, nego i Hrvatska) svako oponašanje političkog ponašanja Slobodana Miloševića, odnosno igranje vatrom nacionalizma i potpirivanje te vatre - što je HDZ obilato koristio, kako u predizbornoj kampanji uoči prvih demokratskih izbora, tako i nakon osvajanja vlasti - može razbuktati požar kataklizmičkih razmjera, što se uskoro doista i dogodilo" piše komentator Slobodne Dalmacije Pilić.

Račan je vidio kako unutrašnjim slomom Sovjetskog Saveza i padom Berlinskog zida nastaje novi, slobodan prostor u cijeloj Istočnoj Europi, kao što je vidio da to neminovno i neupitno vodi k preustroju Jugoslavije, jer su to jasno pokazivali primjeri SSSR-a i Čehoslovačke. Istovremeno je naslutio ratne namjere Slobodana Miloševića te shvaćao da se Hrvatska nalazi u kritičnoj situaciji, čiji je rasplet ovisio o stavu i ponašanju hrvatskih Srba, barem onog dijela srpskoga korpusa koji je bio zemljopisno homogeno povezan na prostoru Knina, Like, Korduna, Banije i zapadne Slavonije. Tom izjavom je htio upozoriti da se hrvatskim Srbima trebalo prići mnogo mekše nego što je to radio HDZ, kako bi ih se uvjerilo da nova hrvatska država neće biti stara Nezavisna država Hrvatska, nego zajednica u kojoj će se i Srbi osjećati kao doma.

Račanove onodobne riječi su se u mnogočemu i realizirale. Ispostavilo se da su neke ostvarene namjere HDZ-a u tolikoj mjeri opasne za samu srž i opstojnost hrvatske države i hrvatskog društva da to čak ni Račan vjerojatno nije slutio.

 

Okidač i ključni simptom za ovako nesmiljenu dijagnozu svakako su najnovija masovna uhićenja viđenijih HDZ-ovaca, a naročito neslužbenoga stranačkog blagajnika Mladena Barišića, što je SDP-ovca Željka Jovanovića ponukalo da HDZ višekratno proglasi "zločinačkom organizacijom". Za potrebe ovog teksta, Slobodna Dalmacija je izabrala svega deset "opasnih namjera" vladajuće stranke:

PRETVORBA I PRIVATIZACIJA:
Nakon sloma socijalizma i državno upravljane privrede te uspostave kapitalističkog društva, bilo je jasno da se mora prijeći na tržišnu privredu koja podrazumijeva privatno vlasništvo sredstava za proizvodnju, ali nikad neće biti jasno zašto su pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj izvedene na tako lopovski način. A sve po zakonu. Ne vjerujete? Pitajte Vladimira Šeksa.

IDEJA O 200 OBITELJI:
Dok su pretvorba i privatizacija bile zločinačke samo u izvedbi, a ne i u samoj ideji, projekt "200 bogatih obitelji" jest zločinački od početka do kraja, od ideje do prakse. Ako pođemo od provizorne cifre da u Hrvatskoj ima milijun obitelji, a vi ste odlučili kompletno nacionalno bogatstvo dodijeliti uskom krugu od 200 pravovjernih obitelji, kakvu ste budućnost odredili za preostalih 999.800 obitelji?

UKINUTO BESPLATNO ŠKOLSTVO I ZDRAVSTVO:
U onoj euforiji s početka 90-ih, koja se stručno naziva "nacionalni zanos", skupa s lošim stranama bivšeg sistema (politička nesloboda prije svega) naprasno je ukinuto sve što je moglo iole podsjećati na taj sistem, uključujući i stvari kojih bi se samo lud čovjek mogao odreći, poput besplatnog školstva i zdravstva. Događalo se i tada da poneki trezveniji intelektualac upozori da možda ne bi bilo loše sačuvati neke pozitivne tekovine srušenog sistema, ali takav bi vrlo brzo bio proglašen za komunjaru, KOS-ovca i Jugoslavena pa bi se obično povukao u svoj mali svijet.

KULT VOĐE:
Stoljećima su, čak i tisućljećima (od krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju prođe, bogami, više od tisuću godina) Hrvati njegovali kult vođe, jednog, jedinog, izabranog, nadnaravnog, pa tako i u 20. stoljeću - od cara Franje Josipa do maršala Tita. Jedini prekid u toj tisućljetnoj tradiciji obožavanja mitoloških vertikala dogodio se nakon Titove smrti, u razdoblju između 1980. i 1990. godine, kada je tadašnjom zemljom upravljalo kolektivno osmočlano predsjedništvo, po principu rotacije: svake godine Jugoslavijom bi vladao političar iz druge republike ili pokrajine. Nije to bilo bogznašto, ali jest bilo konačni odmak od ideje jednog svemoćnog vođe. Dolazak Tuđmana na vlast potpuno je poništio taj minimalni civilizacijski pomak.

 

POSEZANJE ZA BIH:
Često je pokojni predsjednik Tuđman znao reći da Hrvatska izgleda kao kifla ili kao perec, u smislu da je previše anoreksična u svojemu središnjem zemljopisnom dijelu. Time se opravdavala ambiciozna (da ne kažemo aneksionistička) politika prema Bosni i Hercegovini, koja bi se, da je posrijedi crtani film za djecu, mogla objasniti ovako: vidite kako smo mršavi i gladni, dajte nam tu Bosnu da se napapamo. Ili barem Hercegovinu.

UNIŠTENA PRIVREDA HRVATSKE:
Kao jedna od posljedica opasne namjere No. 1 (pretvorba i privatizacija), danas s tugom i neskrivenim žaljenjem možemo konstatirati da je hrvatska privreda uglavnom uništena, čak i onaj njezin dio koji je krajem 80-ih i početkom 90-ih tehnološki bio na razini najrazvijenijih zemalja Zapada, poput zadarskog SAS-a (Tvornica specijalnih alata i strojeva) ili zagrebačke Prvomajske.

RASPRODAJA IMOVINE STRANCIMA:
Usprkos javnim zaklinjanjima u jedinu i vječnu nam Hrvatsku ("hrvatska lisnica u hrvatskom džepu"), kreatori i vlastodršci mlade hrvatske države uspjeli su u samo 20 godina sprčkati sve što su generacije radnih ljudi stvorile prije njihova dolaska na vlast. Banke, tvornice, hoteli - ništa više nije u našim rukama. Primjerice, današnja hrvatska država rado bi u uvjetima globalne krize uvela porez bankama, ali ne može jer bi strani vlasnici na to reagirali povećanjem kamata građanima za kredite. A da su banke u našem vlasništvu, država bi mogla sama odlučivati o tim kamatama.

DRŽAVA KAO STRANAČKA BLAGAJNA:
Raskrinkavanju ove opasne namjere HDZ-a prisustvujemo posljednjih mjeseci. Kako piše kolega Klauški: "Ako se potvrde tvrdnje (...) da je Barišić tražio gotovinske isplate za potrebe stranke i da se HDZ doista financirao na taj način, onda je to najsnažniji dokaz kako je HDZ zločinačka organizacija. Jer, Mladen Barišić, a slijedom toga i Ivo Sanader, nisu taj novac uzimali (samo) za sebe, za svoje prijatelje i ljubavnice, već i za Jadranku Kosor, Vladimira Šeksa, Luku Bebića, Božidara Kalmetu, Andriju Hebranga, Darka Milinovića i cijelu bulumentu koja je sada na vlasti. I koja je došla na vlast zahvaljujući tom novcu. Prljavom novcu".

NADZORNI I UPRAVNI ODBORI:
Godinama je HDZ ne samo dopuštao, nego i omogućavao da isti ljudi sjede u beskonačno mnogo upravnih i nadzornih odbora različitih tvrtki i trgovačkih društava. S jedne strane, time su se kupovali podobni poslušnici. S druge strane, time su se uništavale same tvrtke, jer ti podobni članovi upravljačkih tijela najčešće nisu imali pojma niti čime se bavi tvrtka od koje ubiru redoviti prihod.

SLOM MORALNIH VRIJEDNOSTI:
Jednako kako Račan početkom 90-ih nije bio ni gluh ni slijep, tako ni današnja hrvatska omladina nije ni gluha ni slijepa te dobro vidi i čuje kako u današnjem hrvatskom društvu prolaze oni koji se oslanjaju na obrazovanje i(li) rad, a kako oni koji se oslanjaju na HDZ ili na kriminal. Nekad je u Ustavu pisalo da je položaj čovjeka određen njegovim radom, a danas mladi čuju i vide da rad ne samo što ne određuje ničiji položaj, nego često ne određuje niti hoćeš li za taj rad dobiti plaću. Ne vjerujete? Pitajte radnice Kamenskog.