Ovih su dana izuzetno aktualna pitanja oko veleposlaničkog staža predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović.

Ustvari se radi o čistoj provokaciji navodno neovisne znanstvenice Danice Ramljak, koja je usput rečeno s pozicije šefice Instituta Ruđera Boškovića odletjela u vrlo kontroverznim okolnostima, a bez obzira je li veleposlanica mogla navesti stotine američkih investitora da ulažu u Hrvatsku ili jesu li u njezinim ovlastima i usklađivanja poreznih sustava SAD-a i Hrvatske, mnogi u Hrvatskoj ne znaju i za jednu od epizoda u veleposlaničkom poslu koja pokazuje kako se Kolinda Grabar Kitarović pokazala prema građanima koji se nađu u nevolji, što je ustvari i najvažniji posao veleposlanika, piše Narodni list

Razočaran hrvatskom politikom

U knjizi "Zdravo oko - sjećanja" koju je umjesto prerano preminulog supruga Zvonka dovršila i uredila Julienne Bušić, naveden je niz fragmenata iz života Zvonka Bušića, njegova razmišljanja, susreti s drugim ljudima te njegova sjećanja. Između ostalih sjećanja koja je Bušić ugradio u ovu knjigu je i poglavlje koje je naslovio "Stranke - strančice" u kojem je, nakon što se vratio u Hrvatsku, ostao zgrožen i razočaran rascjepkanošću hrvatske političke scene, kao i političarima, sitnim dušama kojima su stranke i njihova osobna korist važniji od interesa Hrvatske.

Upravo u tom poglavlju, gdje izražava razočaranost hrvatskom politikom, politikom za koju smatra da treba biti, prema Platonovoj formulaciji, "umijeće u službi duša", Bušić navodi i suprotan primjer koji je na njega ostavio trajan i dubok dojam. Nedugo prije nego što je bio pušten iz zatvora, bio je zatvoren na posebno čuvanom odjelu, rezerviranom uglavnom za islamske fundamantaliste, u gradu Terre Hauteu u Indiani, stotinjak milja zapadno od Indianapolisa.

Dopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe, njegova prijatelja fra Joze Grbeša iz Chicaga svakih tri mjeseca te supruge Julienne, jednom godišnje. Tada mu je najavljen posjet hrvatske veleposlanice Kolinde Grabar Kitarović, a kako opisuje u tom dijelu knjige Julienne, Zvonko se zbog tog posjeta silno radovao.

Tada je Bušić u zatvoru proveo više od 30 godina, još uvijek nije znao hoće li ikada iz njega izaći živ, bio mu je zabranjen razgovor na hrvatskom jeziku, osim s diplomatskim predstavnicima i bio je željan razgovora s drugim ljudima.

Julienne opisuje kako je Zvonku ovaj posjet bio izuzetno važan, jer u najstrože čuvanim zatvorima svaki posjet mnogo znači i često su zatvorenici upadali u depresiju, pa čak postajali i nasilni nakon neostvarenog , a željno očekivanog posjeta. Pita se tu i je li veleposlanica toga bila svjesna, no naslućuje da je s ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila i da je imala posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazani posjet.

Netipična političarka

Naime, večer prije planiranog i najavljenog posjeta veleposlanica je saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana, a kako nije mogla kontaktirati Bušića da mu to javi, odlučila se na netipičan potez za osobu na takvoj poziciji.

Umjesto da otkaže posjet, Kolinda je sjela u osobni automobil i uputila se na put koji od Washingtona do Terre Hautea traje najmanje deset sati u jednom smjeru. Usprkos vremenskoj stisci, stigla je na vrijeme, no u zatvoru su odlučili da na susret treba čekati.

I nakon naporne vožnje hrvatska je veleposlanica dočekala susret s Bušićem s kojim je preko četiri sata u maloj neklimatiziranoj prostoriji, na ljetnoj žezi od 35 stupnjeva, razgovarala o njihovim životima, nadanjima, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji, koji se nisu dugo vidjeli.

Julienne priča kako je Zvonko to iskustvo spominjao mnogim ljudima, pitajući ih koji bi se hrvatski političar vozio deset sati i proveo s njim četiri sata na nesnosnoj vrućini, sve kako ne bi razočarao jednog zatvorenika.

"Niti jedan njezin prethodnik to sigurno ne bi napravio. Većina ih ne bi pristala ni na let ekonomskom klasom, a koliko bi njih razgovaralo četiri sata s jednim bijednim zatvorenikom, kao da su jednaki. Ta skromnost, ta empatija, ili drugim riječima osobine pravog Čovjeka - to je ono što političarima danas nedostaje." kazao je Zvonko, a kako Julienne dodaje u knjizi, tu ljudsku stranu veleposlaničina karaktera doživjela je i sama.

"Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova oslobađanja, obavještavala me o svakom koraku, savjetovala se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa mnom informacije. A kad je Zvonko bio na putu prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja... iako je to sve trebalo biti ‘izvan radara', ta je netipična hrvatska političarka mojoj ljudskoj potrebi da znam dala prednost pred političkim kalkulacijama. Nju je vodila empatija, ne politika." zaključila je Julienne Bušić.