Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović podnijela je u utorak Ustavnome sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom dvaju članaka Ovršnoga zakona koji se odnose na slučajeve kada je predmet ovrhe dom ovršenika, kojima je to ujedno i jedina nekretnina.

 

"Pri podnošenju Zahtjeva, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović posebno je vodila računa o zaštiti ustavnih vrijednosti poput prava na dom, zabrane diskriminacije, prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života te prava vlasništva", navodi se u priopćenju iz Ureda predsjednice uz koje je i tekst cijelog zahtjeva upćenog Ustavnome sudu.

Kao što je i najavljivala u kamapanji za predsjedničke izbore, Grabar-Kitarović traži ocjenu ustavnosti članka 75. stavak 5. u vezi s člancima 84.a i 127., te članka 127. Ovršnog zakona.

Predsjednica navodi kako se njen zahtjev, temeljem Ustava i Ustavnoga zakona o Ustavnome sudu, ima smatrati "inicijativom za pokretanje postupka praćenja ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti i izvješćivanja Hrvatskog sabora o pojavama neustavnosti u području ovršnog prava u slučajevima kada je predmet ovrhe dom ovršenika, kojima je to ujedno i jedina nekretnina".

Članak 75. Ovšnoga zakona govori da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima fizičke osobe, koja ne obavlja registriranu djelatnost, nužnim za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

U stavku 5. se kaže da se nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju stvarima nužnim za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Članka 84.a govori da ovršenik može predložiti sudu odgodu ovrhe na nekretnini u kojoj stanuje, a članak 127., u odjeljku pod nazivom "Pravni položaj ovršenika i trećih osoba nakon prodaje nekretnine", govori da ovršenik ima pravo korištenja prodane nekretnine kao najmoprimac godinu dana nakon prodaje ako je to nekretnina u kojoj stanuje.

Predsjednica Republike smatra da se u Ovršnome zakonu ne vodi računa o najranjivijoj skupini stambeno ugroženih ovršenika, odnosno o onima koji osim svoga doma nemaju nikakvih drugih nekretnina niti drugih imovinskih sredstava za život jer je ta skupina "izostavljena iz obuhvata zakonskih zaštitnih mjera iz članaka 84.a i 127. Ovršnog zakona".

Stoga u zahtjevu ne osporava propisivanje mjera iz članaka 84.a i 127. Ovršnog zakona "već nedosljednosti i nepromišljenosti u načinu na koji su te mjere uređene, zbog čega u praksi proizvode učinke koji nisu u suglasnosti s Ustavom".

"Ako je zakonodavac već odlučio intervenirati u ovršne postupke mjerama zaštite stambeno ugroženih ovršenika na teret vjerovnika, tada je morao pronaći normativni model kojim će takve mjere protegnuti na sve skupine stambeno ugroženih ovršenika u usporedivoj situaciji. Suprotno tome, zakonsko uređenje dovelo je do socijalnog paradoksa: jedina nezaštićena skupina stambeno ugroženih ovršenika ostala je ona koja je ujedno i najranjivija, a to su ovršenici koji nemaju drugu imovinu iz koje bi se tražbina ovrhovoditelja mogla namiriti odnosno iz koje bi mogli plaćati najamninu", stoji u zahtjevu za ocjenom ustavnosti.

Grabar-Kitarović u zahtjevu ocjenjuje i da mjerom jednogodišnje (naplatne) odgode iseljenja stambeno ugroženih ovršenika iz njihovih domova nije postignuta pravedna ravnoteža između suprotstavljenih interesa kupaca nekretnine i stambeno ugroženih ovršenika kojima je ta nekretnina jedini dom.

U situaciji kad se država već umiješala u privatnopravne dužničko-vjerovničke odnose propisujući mjeru iz članka 127. Ovršnog zakona, navodi se u zahtjevu, osnovano bi se očekivalo da će ta ista država ponuditi rješenje za one stambeno ugrožene ovršenike koji i nakon proteka tog roka nisu uspjeli pronaći drugi odgovarajući prostor za daljnji život ili će pak taj rok produžiti do prihvaćanja odgovarajućih zakonskih instituta koji bi takvim stambeno ugroženim ovršenicima ponudili šansu za daljnji život (npr. primjenom instituta osobnog bankrota ili sl.).