Pročitajte novu kolumnu našeg Ivice Perinovića. Jeste spremni za jedan pravi kinematografski vrtlog emocija? Krećemo!

Mini ciklus predstavljanja oskarovskih kandidata prekinut ću ovog tjedna iznimno zbog filma kojeg smo nakon duuugo vremena konačno dočekali u domaćim kinima. U nekom poštenom svemiru bi pričali kako se Cillian Murphy i drugu godinu za redom opravdano našao među uglednim imenima kandidata za spomenuti najprestižniji kipić, no on se ionako više ne treba nikom dokazivati.

Jeste spremni za jedan pravi kinematografski vrtlog emocija? Krećemo. 

Predbožićno je vrijeme 1985. Bill Furlong (C. Murphy) je radišni, dobrodušni trgovac ugljenom koji od jutra do sutra prevozi svoje 'crno zlato' po kućanstvima i ustanovama u i oko irskog gradića New Rossa sve kako njegovoj djeci i supruzi (E. Walsh) ne bi ništa nedostajalo.

Da život u tom okruženju nije nimalo lagan, Billa neprestano podsjećaju prizori izgladnjelih dječaka koji tumaraju ulicama dok neki u očaju čak uzimaju i mlijeko iz posuda ostavljeno uličnim mačkama. Na njegovu sreću ili bolje rečeno nesreću, kad je kao dječak tragično izgubio majku (A. O'Casey) oko Billove skrbi se tad pobrinula imućna gospođa Wilson (M. Fairley) i predradnik Ned (M. McKenna) s kojim je njegova majka evidentno bila u odnosu.   

Danas, oni 'sretniji' se mogu nadati primanju u samostan gdje će dobiti kakvu-takvu izobrazbu, hranu i steći radne navike. Naravno, svi mještani, uključujući i Billa, znaju da je taj isti samostan predvođen časnom sestrom Mary (E. Watson) unatoč svim benefitima koje pruža zapravo mjesto prave patnje i užasa. Premda su upoznati s okrutnim metodama časnih sestara koje provode iza svojih strogo čuvanih samostanskih zidova, oni posramljeno šute jer suprotno će vlastitoj djeci uskratiti jedinu mogućnost školovanja.

Bill u više navrata posvjedoči nekim proganjajućim prizorima u i oko samostana i u njemu se nakon toga nezaustavljivo počinju gomilati osjećaji tjeskobe i krivnje… 

U razarajuću snagu literarnih predložaka istaknute irske književnice Claire Keegan mogli smo se uvjeriti prije par godina (točnije, 2022.) kroz fantastičnu filmsku adaptaciju njezina hvaljenog romana ''The Quiet Girl'', a da nas njezine priče mogu dobrano uzdrmati, emocionalno rastopiti i oduševiti, ovom su prilikom dokazali i tvorci filma njezina istoimenog romana ''Small Things Like These''.

Za to zasluge ponajprije idu samom Cillianu Murphyju koji je oduševljen knjigom ideju o snimanju filma 'došapnuo' svojem kolegi Mattu Damonu dok su zajedno radili na ''Oppenheimeru''. S obzirom na činjenicu da je Damon sa svojim dugogodišnjim prijateljem Benom Affleckom u to vrijeme taman osnovao producentsku kuću 'Artist Equity', projekt se 'zakotrljao brzinom svjetlosti'. Murphy je dakako preuzeo glavnu rolu, scenarij je ispeglao iskusni dramaturg Enda Walsh, a režija je dopala talentiranog Tima Mielantsa koji je s Murphyjem već uspješno surađivao na ultrapopularnoj TV seriji ''Peaky Blinders''.

Rezultat?

Ajmo redom. Priče o surovoj prošlosti Irske nerijetko su dobivale i dodatne zastrašujuće konotacije kroz nehumane tretmane crkvenih institucija i dijaboličnih persona koje su njima vladale i one unutar filmskih produkcija zasigurno nisu nove (sjetimo se samo briljantne drame Petera Mullana ''The Magdalene Sisters'' u kojem usput rečeno jednu od mladih i zlostavljanih časnih sestara tumači Eileen Walsh koju je ovdje dopala uloga Murphyjeve supruge).

No za razliku od većine sličnih filmova gdje smo pratili te izmučene duše i svjedočili stravičnim zlostavljanjima kojima su bili/e izloženi, ''Small Things Like These'' prvenstveno kazuje priču o krivnji, kako individualnoj tako i kolektivnoj. Svi sve znaju, ali zbog straha iz odmazde – šute i gledaju svoja posla. 

Murphy na perfektan način utjelovljuje jednu takvu personu. Srčanu osobu koja jednostavno više to ne može trpjeti unatoč upozorenjima okoline, a prije svega onih vlastite supruge. Neimaština je savršena podloga za utjerivanje straha, a kad isti provodi institucija moćna poput katoličke crkve, svi pognu glave te se prave da ništa ne vide i ne čuju.

Iako svjestan kako bi djelovanjem mogao ugroziti budućnost svojih najmlađih kćeri koje još nisu ušle u samostanski sustav obrazovanja (škola je u tim sredinama bila nedosanjan san) pa na kraju i samu egzistenciju jer se ne zna da l' bi ljudi nastavili kupovati njegov ugljen nakon takvog čina, Bill Furlong je razdiran osjećajima krivnje i odgovornosti.  

Murphy takvoj kompleksnoj roli pristupa na maestralan način. Mnogi će neznalački reći kako nisu uočili u njegovoj izvedbi ništa posebno, ali spomenuti glumac je definitivno znao što radi.

Fizički konstantno pognut s pogledom ka podu, tiha, zamuckujuća i nesigurna glasa, Murphyjev Bill nosi, možda ne teret cijelog svijeta, ali svakako onaj svoje šutljive i posramljene zajednice. Kroz gotovo sat i pol nijemo promatramo njegov unutarnji konflikt, želju za preuzimanjem inicijative, a konačno i djelovanjem. Naravno, taj put neće ići glatko, a do odluke mu ne pomaže niti hostilna ili bolje rečeno, prestrašena okolina.

Posebnu izvedbu pruža dakako i uvijek pouzdana Emily Watson (op.a. na prošlogodišnjem Berlinaleu je zaslužila Srebrnog medvjeda za sporednu ulogu) kao poglavarka samostana. Naizgled susretljiva, dobro naklona i zaštitnički postavljena, a u biti krajnje dijabolična i opasna. Tim Mielants filmom dirigira sasvim korektno, uz povremene ritmičke poteškoće koje su najzapaženije u sekvencama Billovih prisjećanja na djetinjstvo, ali sve u svemu je dobro 'ukrotio' ovako težak materijal. 

Naravno, najveći obol je bez ikakve dileme pružio Murphy koji je za svoju izvanredan posao svakako trebao dobiti veća priznanja, no ponavljam, najveća nagrada za nas gledatelje je njegova glumačka predanost ulozi. ''Small Thing Like These'' je definitivno ostvarenje vrijedno vaše pažnje.

OCJENA: 4.5/5