Prije tradicionalnog specijala o najboljim, ali i najgorim filmskim ostvarenjima godine na izmaku, morao sam s vama prije slaganja finalnog popisa podijeliti impresije i o jednom od onih o kojima se najglasnije priča, filmu koji se našao visoko na listama najhvaljenijih, indijskoj drami - ''All We Imagine as Light''!

Radnja filma nas odvodi u prenapučenu, pomalo kaotičnu, užurbanu, no svejedno fascinantnu indijsku metropolu Mumbai. Tamo upoznajemo višu medicinsku sestru Prabhu (K. Kusruti) - ozbiljnu, odgovornu, poslu predanu, udanu (dogovoren brak), ali svejedno usamljenu ženu čiji je suprug nakon vjenčanja trbuhom za kruhom 'zbrisao' za Njemačku od kud joj se sve rjeđe javlja. Misleći kako ju je zaboravio, ona se (ne)ugodno iznenadi kad joj jednog dana dostave paket iz Njemačke u kojem se nalazi novo kuhalo za rižu. Ta gesta u njoj dodatno raspiri misli i osjećaje.  

Prabha u muževljevom odsustvu stan dijeli s cimericom, mlađom kolegicom s posla – Anu (D. Prabha). Ona je pak do ušiju zaljubljena u Shiaza (H. Haroon), no njihova veza je tajna jer ona potječe iz hinduističke obitelji, a on je musliman. Prabha i Anu se dodatno povežu kad bolnička kuharica Parvaty (C. Kadam) biva prisiljena napustiti svoj stan i vratiti se u rodno selo zbog čega joj djevojke pomognu u selidbi stvari. Na putu za selo ih poskrivećki prati i Shiaz koji tamo, daleko od uvijek budnih očiju velegrada konačno može konačno konzumirati ljubav s Anu…

All We Imagine as Light (2024)

Režija: Payal Kapadia

Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon, Azees Nedumangad, Anand Sami, Lovleen Mishra, Madhu Raja…

Žanr: Drama, romantika

Trajanje: 118 min.

Indija. Fascinantan je podatak kako ta, od prošle godine i službeno najmnogoljudnija zemlja na svijetu, na godišnjoj razini kroz svoju 'tvornicu snova' – Bollywood, izbaci u prosjeku od 1500 do 2000 novih filmova!

Mnogi od njih, ako ne i velika većina, niti ne 'primiriše' zapadno kino tržištu, no oni koji se i uspiju probiti, čine to na impresivan način. Doduše, iza filma ''All We Imagine as Light' iliti po prijevodu naših distributera - ''Ljubav u Mumbaiju'', stoji i snažna međunarodna koprodukcija koja uključuje produkcijske kuće iz Italije, Francuske, Nizozemske pa čak i Luksemburga, ali ovo je prije svega indijski film s istaknutim europskim art-house 'šmekom'.  

Upravo su ga pod tim argumentom ili točnije rečeno, izlikom, članovi indijske filmske komisije eliminirali kao kandidata njihove zemlje u utrci za Oskare smatrajući ga 'pre europskim'. Treba li naglasiti kako su članove te iste komisije sačinjavali isključivo muškarci dok je ovo film realiziran od strane redateljice i čija je radnja primarno sagledana iz perspektive ženskih likova?

Ne trebam, sama autorica je to već ogorčeno istaknula. Možda im je ipak zasmetalo kako Kapadia na jedan suptilan način kritizira bešćutni indijski sustav kroz kojeg velike građevinske korporacije i investitori zatiru slamove sve kako bi na tim mjestima gradili luksuzne nebodere za bogatu klijentelu?  

Razlozi zbog kojeg su ignorirali ovaj divan film, poznati su samo njima i samo njima mogu ići na dušu, ali da na momente doista podsjeća na kakvu europsku socijalnu dramu s dodirom romantike, tu se mogu složiti. To je vidljivo već u samom prologu koji se vrti kao neki francuski novovalni produkt, s naglašenim doku-realizmom i izjavama migranata doseljenih u Mumbai koji nam otkrivaju što za njih predstavlja taj grad.

Nema ovdje niti u tragovima onog karakterističnog bollywoodskog šarenila, a bogme niti nitko ne pjeva ili pleše po ulicama, no to ne znači da u njemu nema ljepote. Ovaj sporogoreći film se od prvog kadra polako uvlači pod kožu i ne napušta nas još se duuugo nakon gledanja. 

Payal Kapadia (ovo joj je, usput rečeno, prvi dugometražni film) je kreirala jednu, usudit ću se reći, poetičnu i dirljivu odu novoj indijskoj urbanoj radničkoj klasi ponikloj iz malih sredina. Geografski je jako zahtjevno pojašnjavati vam od kud je tko, kojoj vjerskoj skupini pripada ili kojim narječjem govori, no autorica nam kroz sudbine tri žene različite dobi i zamršenih osobnih situacija (Prabhu je u braku s muškarcem kojeg tako reći niti ne pozna dok paralelno ima i udvarača u liku doktora Manoja, Anu se nalazi u 'zabranjenoj' vezi s muslimanom dok je Parvaty udovica) to smisleno čini.

Unatoč svakodnevnim poteškoćama u kojima se nalaze, Kapadia na jedan nježan i human način kroz male životne 'procjepe' svojim protagonistkinjama svako malo propušta zasljepljujuće zrake svjetlosti i optimizma. Život je satkan od izbora, tuge, samoće, pripadnosti, ali i ljepote, ljubavi i malih radosti.   

Kroz takvu hipnotizirajuću atmosferu, redateljica postepeno obogaćuje karakterizaciju svojih likova, njihove žudnje i snove, strahovanja i nade. Ma jedna prava divota! Posebno je dojmljiv gotovo nadrealni segment u kojem Prabha razgovora s čovjekom prethodno spašenim od utapljanja i u njemu vidi svojeg otuđenog supruga koji joj se ispričava jer ju je napustio.

Režija vrhunska, kamera (Ranabir Das) predivna, gluma redom izvanredna. Ma kud ćeš bolje? Ne iznenađuje stoga unisona podrška kritike, ali bogme i publike (u Cannesu je ispraćen osmominutnim ovacijama, a od žirija na kraju i Grand Prix nagradom), ovom krasotom od filma. ''Ljubav u Mumbaiju'' s razlogom zaslužuje svoje mjesto na listi najboljih ostvarenja, a u domaćim kinima ćete ga moći pogledati u siječnju.

OCJENA: 5/5