Bacivši pogled na impozantan niz priznanja koje je Audiardov najnoviji i svakako najluđi uradak u dugovječnoj karijeri do sad prikupio, čovjek bi lako mogao steći krivi dojam kako se pred njim doista nalazi najimpresivnije filmsko ostvarenje godine, ali istina je potpuno drugačija.

Postoji kod ovog kaotičnog filma popriličan broj razloga za divljenje, no jednako toliko i onih uz koje ćete s podsmijehom odmahnuti rukom i otresito reći: – Ma ajde s vragom ti i ova budalaština!

Briljantna, ali podcijenjena meksička odvjetnica Rita Mora Castro (Z. Saldana) nakon slučaja u kojem je na vlastito gnušanje šefu pomogla u obrani ubojice optuženog za femicid, dobiva nemoralnu ponudu u kojoj joj kroz anoniman poziv misteriozna osoba nudi bogatstvo ako ga uzme za klijenta.

Ogorčena Rita pristane ne znajući kako je isti ni manje ni više već ozloglašeni vođa narko kartela, Juan "Manitas" Del Monte (Karla Sofía Gascón). Ovaj joj pak obeća milijune ako mu zauzvrat osigura provjerenog kirurga koji će ga podvrgnuti operaciji promjene spola, odnosno, na sigurno mu zbrinuti suprugu Jessi (S. Gomez) i njihovo dvoje djece. Rita uspješno odradi svoj posao, dok Manitas u međuvremenu bez Jessina znanja lažira vlastitu smrt te postane Emilia Pérez.  

Emilia Pérez (2024)

Režija: Jacques Audiard

Uloge: Zoe Saldana, Karla Sofía Gascón, Selena Gomez, Adriana Paz, Edgar Ramírez, Mark Ivanir…

Žanr: Mjuzikl, komedija, kriminalistički, triler, drama

Trajanje: 132 min.

I sve bi to završilo divno i krasno da nakon nekoliko godina Emiliju ne uhvati sjeta zbog razdvojenosti s djecom zbog čega ponovno angažira Ritu da ih zbliži. Emilia im se predstavi kao Manitasova dalja rođakinja koja će se brinuti za njih, a Jessi prihvati njezin dobrodušni čin.

Dirnuta jednim slučajnim susretom, Emilia učini pravi životni preokret i uz Ritinu pomoć počne rješavati slučajeve nestalih osoba koje su likvidirane od strane kartela. Tako upozna i Epifaníju (A. Paz), suprugu nestalog muškarca koji ju je opetovano zlostavljao, Njih dvije se upuste u romantičnu vezu, ali Emilijina spoznaja kako Jessie ima drugog muškarca s kojim ga je varala dok je još bila Manitos, učini je posesivnom i neracionalnom što izazove pravi kaos…

Intrigantno, smjelo i krajnje originalno, zar ne? Možda bi tako i bilo da Jacques Audiard (''A Prophet'', ''Rust and Bone'', ''Dheepan'', ''The Sisters Brothers''..) potencijalno snažnu dramsku priču nije bacio u 'woke veš mašinu' zajedno s mjuziklom, komedijom, krimićem i svima znanim meksičkim telenovelama iliti sapunicama. Zašto? Pitajte njega, no mišljenja sam kako se ta odvažna, ako ne i suluda odluka u konačnici i nije baš pokazala tako genijalnim potezom.

Razmišljao je ovaj prominentan francuski redatelj u samim začecima svojeg projekta ''Emiliju Perez'' uprizoriti kao operu, no estetika koja je kružila oko tako uvrnute priče poput velike bijele psine oko friške porcije ribljih iznutrica i krvi, nagnala ga je na ono što najbolje čini - snimanje filma. Kako takva originalna ideja ne bi u konačnici ispala potpuno sterilna, komorna i bizarna, stari je lisac odlučio izbrisati sve granice racionalnog i masama dopadljivog te stvoriti jedan pravi mali kreativni potres.

Složio je naš Jacques (u scenarističkoj suradnji s Thomasom Bidegainom, Léom Mysius i Nicolasom Livecchijem) jedan teško probavljiv bućkuriš sastavljen od nespojivih sastojaka i sve one hrabre i relevantne ideje o ženskoj emancipaciji, transseksualnosti, promjeni karaktera, strasti, novim počecima, iskupljenju i željama lagano poprimaju bljutav okus jer su jednostavno rečeno - ugušene različitim okusima.

No s metaforičkim pojašnjenjima na stranu, Audiard je jednom riječju – pretjerao. Pomicati granice ne znači nužno i stvarati kristalno jasne nove obrise. Neke snažne ideje su se naprosto izgubile i u konačnici postale apsurdne. Shvaćam kako je njegova intencija bila šokirati, spojiti nespojivo, stopiti brutalnu stvarnost (femicid, nasilje..) s fantazijom telenovela, ali umjesto toga smo dobili nedorečenost, isforsiranost i zamor.

Za razliku od sad već svima omraženog nastavka ''Jokera'', ovdje i nije sam problem ideja mjuzikla, već ukupnog zbira istih koje kroz dva sata autor na silu pokušava progurati. Na trenutke to djeluje uistinu impresivno, na druge pak preambiciozno, konfuzno i nepotrebno. Teško je to objasniti, ali ovo je jedan od onih filmova koji vas istodobno fasciniraju i razočaravaju. Po mojem skromnom mišljenju, istina je tu negdje na sredini. Audiard je bez ikakve sumnje izvanredan redatelj, to nam i ovdje dokazuje kroz čitav niz veličanstveno režiranih prizora.  

Glumački ansambl je manje-više fantastičan (nisu bez razloga dobili grupnu nagradu za najbolju glumu na festivalu u Cannesu) premda bi posebno izdvojio Zoe Saldanu u jednom od njezinih najdojmljivijih izdanja bogate karijere. Produkcijski i estetski, ovo je također jedan od najraskošnijih filmova godine.

Glazbene numere? Žanrovski se možda i prepliću vješto mada mi nisu baš sve ugodno sjele. Svakako je najdojmljivija i ujedno najefektnija završna sekvenca u kojoj stotine uglas pjeva zaraznu i moćnu 'Las Damas que Pasan'.

U čemu je onda problem? Kao što sam već istaknuo – scenariju. Previše ne znači i predobro, mnoge grandiozne zamisli su ostale sasvim nerazrađene ili adekvatno prikazane i to se itekako odražava na kompletan dojam. Dva sata se lako pretvore u zamornu beskrajnost, a to nikako ne služi na čast filmu koji tobože otkriva toliko bitnih tema.  

OCJENA: 3/5