Prošla su puna tri tjedna otkako sam dramu ''Samo kad se smijem'' pogledao na festivalu u Puli, no sudjelovanje u žiriju i ocjenjivanje istog sputavalo me u promptnom 'izbacivanju' dojmova.

Sad kad se prašina malo slegla, pomišljao sam kako nema nekog smisla da vam pišem o njemu jer u službenu kino distribuciju kreće tek potkraj studenog, ali uskoro će svjetlo dana ipak ugledati i na Sarajevo film festivalu i nisam se više mogao suzdržati.

Nemir mi sve ovo vrijeme kipti u duši, mislima mi svakodnevno prolijeću njegovi bolni kadrovi i priča vrišti za izlaskom na površinu. Ne mogu i ne želim više šutjeti, ovaj tjedan pozornost je okrenuta ka filmu kakav smo čekali desetljećima.

Gotovo idiličan brak dvadesetosmogodišnje Tine (T. Lazović) i četiri joj godine starijeg supruga Frane (S. Sobin) iznenada se počne mijenjati kad ona izrazi želju povratka na fakultet kojeg je prekinula kad je zatrudnjela. Nakon malo nećkanja, Frane ipak popusti, ali s vremenom je počinje sputavati, čak i sabotirati, da bi stvari kulminirale fizičkim nasiljem i neizbježnom tragedijom…

Evo… i dok ovo ispisujem tijelom me iznova prolaze trnci dok se osjećaji nelagode i sramote stapaju u jednu veliku erupciju emocija. Šutnjo, prokleta bila! Znam, mnogi će reći kako se za ovakve priče zna naširoko i nadugačko i da ih većina ostane neotkrivena dok one koje i stignu do lica pravde, nju u konačnici nikad ne dočekaju.

Samo kad se smijem (2023)

Režija: Vanja Juranić

Uloge: Tihana Lazović, Slavko Sobin, Jasna Đuričić, Elodie Paleka, Marina Redžepović, Nadine Mičić, Iva Jerković, Gloria Dubelj, Mirela Brekalo, Maruška Aras, Aneta Grabovac, Tamara Šoletić…

Žanr: Drama

Trajanje: 73 min.

Što onda činiti, nastaviti šutjeti? Ne, nikad!  

Autorica filma, Vanja Juranić, je za potrebe stvaranja ovako potresnog i u mnogočemu značajnog filma uvelike posegnula za pričom koju pamte mnogi. Pričom o Ani Magaš. Dakako, stvarna imena i određene pojedinosti su ovdje izmijenjene (primjerice, Ana je u braku sa svojim suprugom imala sina, a ovdje je u pitanju kćer i sl.), neke situacije su preuzete iz drugih, jednako bolnih svjedočanstava zlostavljanih žena, a njih nažalost u ovom trulom društvu ne manjka.

Sniman u rodnom nam gradu (op.a. od ''Zadarskog mementa'' Joakima Marušića malo koji film je koristio Zadar kao središte radnje nekog filma), moment gledanja dragog nam bisera Jadrana ostaje u posve drugom planu jer pred očima nam se odvija čisti užas. Nebrojeni prizori i akteri zvučat ćemo nam bolno stvarno i neće proći suviše vremena kad ćemo se zapitati: Pa jesmo li i dalje ostali ovako zatucane i iskompleksirane primitivčine?

Ne jebem te spike o tradiciji i patrijarhatu dok su pod njim žene žrtve opetovanog psihičkog i fizičkog iživljavanja, podređivanja i zapovijedanja. Odgojen sam tako da na sve ljude, neovisno o spolu, boji kože ili religiji gledam jednako, da svi imamo pravo na život i da se ne smijemo i dalje ponašati poput zadrtih kmetova kojima pojedinci govore što moraju raditi i kako se ponašati. Nažalost, nismo svi imali takav odgoj.

Premda na prvi pogled Tina ima supruga za poželjeti, Juranićka nam na suptilan način svako malo pred oči baca mrvice sumnje, kako kroz Franino podjebavanje i manijakalni pogled, tako i reakciju okoline. Zakon šutnje nije jedino mafijaška Omerta već i u deformiranom nam društvu duboko ukorijenjen fenomen. -Ajde smiri se, nije te jako opalia. Vjerojatno si ga naživcirala pa je malo puka. Bit će sve o.k., pusti ga da se smiri.- Takve i slične rečenice ne pružaju utjehu kakvima bi brižna majka trebala smiriti svoju premlaćenu kćer, no u stvarnosti je upravo tako.

Kad si i sam cijeli svoj život žrtva mačističko-šovinističkog sustava znanog i kao patrijarhalno, takve i slične situacije ti postaju normalne. U to se uvjerila i Tina, ali i mnoge druge žene iz njezina okruženja. Ona ipak nije kapitulirala poput ostalih, željela je graditi svoje ja i pokušala je to učiniti kroz bračnu zajednicu. Zajednicu s isfrustriranom zvijeri. Kad su se stvari potpuno otele kontroli, više nije bilo povratka. Sustav? Kao i uvijek truo, strašan, apsurdan i gadljiv.

Tininu 'golgotu' pratimo iz sekunde u sekundu, priželjkujemo joj sve najbolje, ali cijelo vrijeme smo svjesni kako ovo nije sretna priča. Juranićka nas kroz pomno osmišljene redateljske manevre udara u prsa snagom boksačkog superteškaša, ostajemo bez daha, muti nam se pred očima, pokušavamo odvratiti pogled, ali tako to ne ide.

Moramo i sami postati žrtve kako bi osjetili njezinu agoniju. Postidio sam se vlastite muške vrste, kuhale su u meni istovremeno i mržnja spram zlostavljaču i empatija spram žrtvi. Poželio sam nakon gledanja u očaju zapaliti cigaretu premda ne pušim. Duuugo mi je trebalo da si povratim dah.  

Osjećao sam nemoć i šok i s tim sam zaključio kako je redateljica postigla svoj krajnji cilj. Stvorila je film koji će nas dugo progoniti i nagnati da prekinemo šutnju, pokušamo izmijeniti sustav. Rekao sam to i nakon same premijere našoj Lazovićki, a reći ću i vama. Jebeno sam ponosan na njezinu maestralnu glumu, lako i najbolju u dosadašnjoj bogatoj karijeri (i više nego zaslužena Zlatna Arena za najbolju glumicu). Savršeno je portretirala ženu suočenom s poremećenim sustavom. Ljubav ju je i suviše držala vezanu uz budalu, ali nije ni sama slutila da će se naći u situaciji gdje joj život visi o niti. 

S druge pak strane, Sobin do sad nije nikad imao teži glumački izazov. Valjalo je uvjerljivo interpretirati 'muškarčinu' koja se psihički lomi dočim stvari, tj. supruga, nisu pod njegovom apsolutnom kontrolom. Uz ovakav, od njega do sad nikad bolji angažman, neću mu  zamjeriti čak ni za uši bolan splitski naglasak premda glumi Zadranina. A kad smo već kod 'naših' glumaca i glumica, uočit ćete u filmu i zapažene epizode Nadine Mičić, Elodie Paleka, Ive Jerković ili Maruške Aras, a mali cameo bilježi i Tamara Šoletić. 

Neke moje kolege su kroz osvrte sipale nepromišljene zaključke u kojima zamjeraju na prenaglašavanju dalmatinskih stereotipova ili su isticali kako su Tinine prijateljice ovdje ispale tek napirlitane lajave kokoši. E pa dragi moji, izađite iz svojih balončića van na ulice pa ćete se i sami uvjeriti kako je ovdje viđeno itekako autentično.

Jednu činjenicu ne mogu i ne smiju osporiti. I dalje kroz medije svjedočimo strahovitim naslovima o premlaćivanju, zlostavljanju i ubijanju žena, a ovaj film je savršeno oruđe da se s njim dopre do žrtava i da ih se okuraži u pravoj odluci, da im se pomogne na sve moguće način. Sustav je truo i vapi za promjenama. S druge strane, koliko god potresan bio, ovakav film bi trebalo puštati u školama kako bi onima sa sverastućom količinom 'testosterona' do mozga doplivalo kako nije nimalo cool mlatiti žene i smatrati ih podređenima.  

E jbg, opet sam se raspisao do boli. Kratak i jasan zaključak, odličan i snažan film koji se nikako ne smije propustiti unatoč izuzetno bolnoj tematici. Ako ga ne vidite na nekom od nadolazećih festivala, obavezno ga pogledajte dočim stigne u kina.

OCJENA: 5/5