I sa svojim posljednjim filmom, psihološkim hororcem ''Midsommar'', Ari Aster je testirao krajnje granice naših živaca, strpljenja i intelekta, no to je ispada bila tek dječja igra spram njegovoj najnovijoj noćnoj mori koja smjelo, ali uspješno koketira s komedijom i dramom. Spremni za jedan od najluđih filmova ovog milenija? Krećemo!

Dok se pripremao za put k majci (P. LuPone), Beaua (J. Phoenix) je zapljusnuo niz nevjerojatnih događaja koji su ga u tome spriječili, a da bi stvar bila tim još i gora, majka mu ubrzo smrtno strada u bizarnoj nesreći.

Šokiran tom viješću, Beau se pokušava sabrati i nekako uputiti na sahranu, no na putu i sam doživi prometnu nesreću nakon koje ga zbrinu vješti kirurg (N. Lane) i njegova supruga (A. Ryan). Za Beaua tu nažalost tek započinje traumatična odiseja na kojoj upoznaje kojekakve čudne likove i proživljava neke poprilično bizarne zgode i nezgode…

Napustivši jučerašnju poslijepodnevnu projekciju, noge su mi se čudno, nekako gumeno vukle po stubištu i pločniku, u glavi mi je zujalo i osjećao sam se poprilično ošamućeno. Da, film traje impozantnih 3 sata (!), no to nije bio glavni razlog mojeg bunila.

Naime, ono čemu sam tada svjedočio s lakoćom spada u kategoriju najgenijalnijih ludosti koje sam ikad pogledao, a njih sam, vjerujte mi, za života pogledao na stotine. Sam autor je jednom prilikom na krajnje bizaran duhovit način opisao svoj najnoviji film poput odlaska u kupovinu nakljukan Zoloftom i sličnim antidepresivima i moram priznati da mu ta komparacija itekako drži vodu.  

Beau is Afraid (2023)

Režija: Ari Aster

Uloge: Joaquin Phoenix, Patti LuPone, Amy Ryan, Nathan Lane, Kylie Rogers, Denis Ménochet, Parker Posey, Zoe Lister-Jones, Armen Nahapetian, Julia Antonelli, Stephen McKinley Henderson.

Žanr: Komedija, drama, horor

Trajanje: 179 min.

Skuhao je on ovu, mnogi će reći (pre)pretencioznu, ideju davno u svojoj glavi, snimio i kratkometražni film koji je se djelomično dotiče, ali je također i bio svjestan kako nitko neće istresti pare kako bi je u konačnici i realizirao na prvotno osmišljen način.  Uspjesi i priznanja koje su mu donijeli briljantni horori ''Hereditary'' i u uvodu spomenuti ''Midsommar'', razbili su i tu prepreku i Aster je pronašao dovoljnu hrabre (lude) financijere (čitaj, A24) koju su bili voljni istresti nekoliko desetaka milijuna dolarčića kako bi ova suluda priča zaživjela.

Uspio je u svoju viziju uključiti i glumačku gromadu, kameleona, čovjeka koji pomiče granice, jedinstvenog Joaquina Phoenixa i snovi, tj. noćne more su mogle zaživjeti. Teško mi je bez nekog žešća spojlanja otkriti vam što se tu sve događa, ali svakako ću istaknuti kako je gledanje ovakvog filma na velikom platnu, u vrijeme sve intenzivnijih komercijalnih pokušaja vraćanja masovne publike u kina, raritet kakvom nećete često, ako i uopće više svjedočiti.   

Tko god se odvaži na gledanje, treba u kino dvoranu ući otvorena uma, bez pokušaja odgonetavanja radnje, motiva ili profiliranja likova. Zamislite to na ovakav način, Ari Aster je Beauov ali i naš kinematografski Vergilije koji nas vodi ne paklom već trosatnim psihičkim košmarom naslovna lika i usput nam velikodušno baca mrvice uz koje ćemo lakše pronaći put do destinacije i konačnih odgovora.

Taj put je naravno ispunjen simbolikom i bezbrojnim temama koje među ostalima uključuju i psihička oboljenja i stanja (anksioznost, ADHD, depresija, impotencija, fobije), traumatično toksične odnose s članovima obitelji (majka-sin), utjecaj modernog društva, medija i velikih korporacija (farmaceutskih prije svega) kao i potragu za vlastitim identitetom i položajem u moralno iskvarenom okruženju nagrizenom paranojom.

Svemu tome dakako svjedočimo iz perspektive psihološki nestabilne osobe i teško dešifriramo što je stvarnost, a što plod njegove mašte, no Aster nas na tom ludom putovanju srećom opetovano šamara toliko nužnim humorističnim pljuskama.

Uz, ponovit ću to još jednom, briljantnog Phoenixa, društvo nam čini i jedan neobično šarolik glumački ansambl kojeg upotpunjavaju pomalo zaboravljeni Nathan Lane, odlična Patti LuPone, munjeni Denis Ménochet i indie kraljica Parker Posey.

Vizualno raskošan (animacijske sekvence i kafkijanski rasplet svakako prednjače), imaginativan i u svakom pogledu originalan, ''Beau is Afraid'' je finalni dokaz u prilog Asteru kao jednom od ponajboljih redatelja današnjice, čovjeku kojem se klanjaju i legende sedme umjetnosti poput velikog Martina Scorsesea.

Konačni dojam? Mene je izulo iz cipela, no to ne znači kako je ovo magnet za mase ili da će svakog zveknuti na jednak način. Odite u kino i sami zaključite, nešto slično nećete tako brzo gledati.

OCJENA: 5/5