2019. se redateljski vinuo put zvijezda u poprilično dobrom, no u konačnici producentski ipak masakriranom ZF-u ''Ad Astra'', a ove godine se suvereno 'vraća na Zemlju' u voljeni New York 80-ih kako bi nam ispričao krajnje osobnu štoriju o odrastanju mladog židovskog dječaka u 'bijeloj Americi'.

Govorim dakako o prekaljenom njujorškom redatelju Jamesu Grayu (''Little Odessa'', ''The Yards'', ''We Own the Night'', ''Two Lovers''…) i hvaljenoj mu polu-autobiografskoj drami ''Armageddon Time'' koja se ovog tjedna udomaćila i u našim kinima.

Queens, New York 1980. Paul Graff (B. Repeta) upravo je krenuo u 6. razred i zaigran kakav jest, nacrtao je karikaturu strogog profesora Turkeltauba (A. Polk) kako bi oraspoložio i nasmijao ostatak tmurne učionice. Dotičnom se to naravno nije svidjelo pa ga je poslao u kaznu zajedno s buntovnim crnim dječakom Johnnyjem (J. Webb). Dečki se odmah kliknu, ali njihovom daljnjem prijateljstvu je u startu predviđen ružan rasplet.  

Zanesenjak, s glavom vječito u oblacima (uvjeren je kako je nedodirljiv jer mu je majka predsjednica učiteljsko-roditeljskog odbora), Paul želi postati umjetnikom i njegovu želju čvrsto podupire dobrodušni djed Aaron (A. Hopkins), no sustav ga smatra 'sporim' i izgubljenim što polako pobuđuje strah kod brižnih mu roditelja, majke Esther (A. Hathaway) i oca Irvinga (J. Strong). Paul pomalo shvaća kako život nije baš tako jednostavan i kako društvo u kojem živi ne gleda baš blagonaklono na one koji su druge boje kože, religije ili socijalnog statusa i koji gaje aspiracije ka drugim interesima izvan sfere zadanog…

Neugodno iskustvo koje je proživio tijekom post produkcije u uvodu spomenutog ZF-a, natjeralo je Graya da 'stane na loptu' i promisli zbog čega želi nastaviti sa svojim poslom i gdje ponovno pronaći kreativni žar koji je polako počeo gubiti.

Armageddon Time (2022)

Režija: James Gray

Uloge: Anne Hathaway, Jeremy Strong, Banks Repeta, Jaylin Webb, Anthony Hopkins, Ryan Sell, Andrew Polk, Tovah Feldshuh, Marcia Haufrecht, Teddy Coluca…

Žanr: Drama

Trajanje: 114 min.

Življenje u vremenima u kojima se radikalni nacionalizam, a s njim naravno i antisemitizam i rasizam globalno vraćaju na velika vrata, ponukala su Graya na povratak u vlastitu prošlost i vrijeme koje mu je definiralo život i pogled na isti. 

Za razliku od svojih nebrojenih kolega (Sorrentino, Branagh, P.T. Anderson, itd.) koji su posljednjih godina uspješno prenosili celuloidno zavodljivu epidemiju nostalgije, Gray se odlučio na potez više, odnosno, zrelo sagledavanje na događaje koje kao dječak nije znao pojmiti, a to je kolektivan grijeh odraslih s okretanjima glave u drugom smjeru na bilo kakav čin nepravde. Bilo je to hladnoratovski opasno vrijeme uz koje su tadašnji politički moćnici poput guvernera Reagana, uskoro republikanskog predsjednika, dodatno 'filali' naciju paranojom i strahom uz opetovano spominjanje fraza poput naslovnog armagedona.

Nije spomenutom i istomišljenicima prizivanje sudnjeg dana bilo toliko vezano uz strah od 'crvene pošasti' koliko od sverastuće različitosti unutar vlastite nacije. Crnci, homoseksualci, Latinoamerikanci pa čak i Židovi, postali su ranih 80-ih prava noćna mora za isprano bijele republikance iz predgrađa i elitnih škola (zapažen cameo Jessice Chastain u ulozi Donaldove sestre, Maryanne Trump) i Gray se filmski vraća u vlastitu prošlost kako bi nas upozorio da bi ponovnim zabijanjem glava u pijesak i čuvanjem vlastitih guzica mogli dodatno okuražiti opresivni aparat kojeg onda više ništa ne bi zaustavilo.  

Dobro znana i često upotrebljavana floskula -Ne ponovilo se!- postaje nažalost tek mrtvo slovo na papiru jer mračna prošlost se itekako ponavlja u sve češćim ciklusima i ideje o etničkim, rasnim i inim čišćenjima iznova bujaju u generacijama zadojenim mržnjom.

Grayev alter ego, dječak Paul (uvjerljiva izvedba sve angažiranijeg dječjeg glumca Banksa Repete), tih opasnih 80-ih nije svjestan 'igara' koje ga okružuju te ne vidi razlog zbog kojeg bi njegovo prijateljevanje s crnim dječakom (koji s druge pak strane nevino i naivno sanjari o karijeri astronauta), bijelci, uključujući mu i roditelje, tretirali kao grijeh.

Djed Aaron (mala, ali slatka i upečatljiva rola veterana Hopkinsa) ga upozorava kako i njegova obitelj nastanjuje tu zemlju pod novim prezimenom koje zvuči manje židovski kako bi imao lakši put k boljoj budućnosti.  

Dobronamjerni i brižni djed nije svjestan kako je s tim činom samo dao vjetar u leđa onima koji ih stoljećima proganjaju i preziru, ali svojevrsno osobno iskupljenje dječaku pruža kroz savjet kako se treba zauzeti za svoje prijatelje, koje god boje kože, vjere ili rase bili. Isto tako, djed Aaron bezuvjetno potiče njegovu kreativnost i neobuzdanu narav i pitanje je da li bi danas Paul Graff, tj, James Gray bio ono što jest, da mu se te riječi nisu duboko urezale u pamćenje i definirale karakter.  

Kopanje po vlastitoj prošlosti otkriva dakako i neke vedrije, nedužnije događaje poput zajedničkih obiteljskih večera, markiranje iz škole, lansiranje rakete ili dječačko sanjarenje o budućnosti u kojem će Johnny i on biti zvijezde. Kroz razgovore s majkom i ocem, on polako biva suočen sa stvarnošću, njihovim zajedničkim, ali i pojedinačnim strahovima i napose osjećajima ljubavi i zaštitništva koje mu pružaju.

''Armageddon Time'' je jedna poprilično dobra priča o generacijskom lovu na američki san, žrtvama koje roditelji podnose kako bi njihovim potomcima život bio lakši, ali i priča s porukom o borbi za jednakost i upozorenjem kako ta vječna bitka i dalje traje, a na nama ostaje odluka o njezinom ishodu. Uz sve navedeno, najosobniji film Grayeve dosadašnje autorske karijere je u konačnici daleko ambiciozniji i dramatski snažniji od sličnih priča o odrastanju.

OCJENA: 4.5/5