Jedan od filmski najglasnijih i svakako najistaknutijih kritičara socijalnog poretka, Ruben Östlund, konačno je ovih dana stigao u domaća kina sa svojim posljednjim canneskim trijumfom, satiričnom dramom ''Trokut tuge''.

Imao sam zadovoljstvo pogledati ga u dupkom ispunjenom gledalištu zadarske kinoteke kojom se kroz idućih, gotovo dva i pol sata, opetovano prolamao glasan smijeh. Östlund je evidentno nabrusio svoju satiričnu oštricu do razine samurajske katane u naumu da snažno zasiječe po najevidentnijem problemu modernog ustroja, bogatašima iliti kapitalistima.

Carl (H. Dickinson) i Yaya (C. Dean) vrući su manekenski par koji svoj odnos prvenstveno koristi za osobno podizanje popularnosti na društvenim mrežama poput Instagrama, no on se pita postoji li u njihovoj vezi ipak nešto više. Na to pitanje će dobiti odgovor nakon osvojenog krstarenja superluksuznom jahtom na kojoj upoznaju ekscentrične bogataše poput ruskog oligarha Dimitrija (Z. Burić), računalnog programera Jarma (H. Dorsin) ili vremešnog bračnog para koji se obogatio prodajom oružja. 

Kapetan jahte je ogorčeni marksist i pijanac Thomas Smith (W. Harrelson) koji odbija napustiti svoju kabinu makar i zbog protokolarne večere s kapetanom. Kad konačno popusti pritisku voditeljice osoblja, Pauli (V. Berlin), Smith pristane da se ista održi baš na dan kad vremenske prognoze najavljuju veliko nevrijeme. Večera naravno rezultira katastrofom epohalnih razmjera, no još gore stvari uslijede kad jahtu napadnu naoružani pirati…

Triangle of Sadness (2022)

Režija: Ruben Östlund

Uloge: Harris Dickinson, Charlbi Dean, Dolly de Leon, Zlatko Burić, Iris Berben, Vicki Berlin, Henrik Dorsin, Woody Harrelson, Jean-Christophe Foll, Amanda Walker, Sunnyi Melles...

Žanr: komedija, drama

Trajanje: 149 min.

Inicijalna ideja za scenarij filma doticala se svojevrsnog obračuna sa svijetom visoke mode u kojem je izgled najvrjedniji kapital i u kojem se svi nedostatci, poput naslovnog 'trokuta tuge' (naborana koža između obrva) uklanjanju kozmetičkim manevrima poput ubrizgavanja injekcija Botoxa, no Östlund je u konačnici ipak odlučio proširiti svoje područje djelovanja. 

Već je i pticama na grani kristalno jasno kako već dulje živimo u vremenima iskrivljenih vrijednosti u kojima mlađe generacije prvenstveno mare o vlastitom izgledu, popularnosti i kapitaliziranju iste, negoli o znanju i mogućnostima. Već s prvim kadrovima, Östlund karikira svijet mode u kojem se od muških modela (koji su usput rečeno slabije plaćeni od svojih kolegica, a podjednako eksploatirani) traži mimika s kojom će reklamirati jeftinije, a isto tako i skuplje modne marke. Jeftinije=blesavi nedužni smiješak, skuplje=ozbiljan i opasan pogled. 

Carl ima sve potrebne kvalitete, no vrijeme modeliranja mu polako otkucava i bore su kod njegovih ozbiljnijih izraza lica sve vidljivije (op.a. spomenuti trokut tuge). Treba razmišljati o budućnosti, a nju mu nudi Yaya, manekenka i influencerica u naponu snage koja uživa u dominaciji što ovog sve snažnije izjeda. Prepirka oko plaćanja računa u restoranu poteže sa sobom dilemu o spolnoj jednakosti kao i onu jesu li oni par koji će učiniti nužni korak dalje u vezi ili isključivo koriste jedno drugog radi dobiti?

Kad osvoje krstarenje na luksuznoj jahti, Carl i Yaya ulaze u svijet elitnih bogataša koji su ili ekscentrični (Dmitriy se ponosno predstavlja kao 'kralj govana') ili nesigurni u svojem statusu nakon što su iznenada stekli svoje bogatstvo (sramežljivi Jarm šakom i kapom rasipa novce dočim se oslobodi treme) ili pak neočekivani (bračni par starčića koji im se za večerom potuži kako im je UNICEF svojom rezolucijom svojevremeno gotovo uništio biznis prodaje nagaznih mina).

I dok su ovi manje-više navikli na svoj status kojeg su izgradili gaženjem malog čovjeka, Carl ga polako stječe uz opaske i drukanje šefici osoblja o razgolićenom članu posade koji ga je učinio ljubomornim zbog Yaye.

Sve se polako uruši i staleške barijere nestanu kad nakon doživljene kalvarije šačica preživjelih završi na pustom otoku. Bogataši, ali i oni navikli na zapovijedanje (Paula), odnosno, tupasti modeli Carl i Yaya iznenada se nađu u podređenom položaju.

Za vraga im skupocjeni Rolexi na rukama i obećanja o pomoći dočim ih pronađu spasioci kad nisu sposobni pronaći ili uloviti hranu, naložiti vatru ili spremiti jelo. To za rukom s lakoćom polazi filipinskoj čistačici WC-a koja odluči situaciju okrenuti sebi u korist i uvesti matrijarhalni sustav.

Östlund je film podijelio na tri poglavlja (Carl i Yaya, Jahta i Otok) kroz koja vješto secira gotovo sve moderne društvene boljke (spolna i rasna jednakost, razlike između staleži, nesposobnost bogatih i instant zvijezda) te ih je zasladio iznimno obilatom količinom crnog humora i satire, ali i još jednom dokazao kako nije naučio pravovremeno stati.

Prva dva poglavlja funkcioniraju gotovo besprijekorno, no treće je ipak malo razvučeno i ona britka oštrica polako gubi zamah. Petnaestak minuta kraći film bi svakako djelovao još i snažnije u svojem naumu, ali Östlund se ipak previše zaigrao.

Srećom, i to pomalo nesretno treće poglavlje koje idejno nemalo duguje utjecaju Goldingova romana ''Gospodar muha'' posjeduje dovoljno kvalitetnih duhovitih trenutaka i živopisnih likova uz koje ćemo progrmjeti nepotrebno razvlačenje materijala.

Dijaloški snažan (posebno odskaču Dmitrijevo i Smithovo pijano sučeljavanje uz citate slavnih političara i književnika, Verino nagovaranje članova posade na zajedničko kupanje uslijed radnog vremena, odnosno, Carlovo i Yayino prepucavanje oko jednakosti), humorno ekstreman (lančano povraćanje u stilu Pythona, zapomaganje 'u nebesa' moždanim udarom oduzete Therese ili brutalnim premlaćivanjem magarca) s nezaboravnim likovima (Burić i Harrelson su veličanstveni, no niti ostatak ekipe nije za baciti) i manje-više pogođenom socijalnom kritikom, ''Trokut tuge'' je film koji će vas zdušno nasmijati i kojeg nipošto ne biste trebali propustiti.

OCJENA: 4.5/5