S ''Terezom37'' sveprisutna Lana Barić nam je jasno dala do znanja kako su i domaće glumice itekako sposobne i spremne pratiti moderne globalne, osobito američke trendove koji posljednju dekadu sve češće otkrivaju njihovu svestranost, odnosno, podjednako kvalitetno stvaralačko umijeće kako ispred tako i iza kamere.

Barićka je u spomenutom slučaju fantastično svladala dvostruku ulogu scenaristice i glumice što ju je na kraju dodatno okuražilo da se okuša i u redateljskom stolcu (hvaljeni kratkometražni film ''Snjeguljica''), a istim putem je još 2015. krenula i njezina kolegica Nina Violić kad je debitirala kroz trostruku funkciju redateljice, scenaristice i glumice s također kratkometražnim filmom ''Odvajanje''.  

Nina je tad osjetila autorski ponos te je 2019. izbacila i svoje drugo kratkometražno ostvarenje ''Janje'' (ovaj put bez nastupa pred kamerom) i logičan potez je bio iskorak u dugi metar i film na kojem je strpljivo radila posljednjih 10-ak godina.  

Ispričana iz tri različita ugla, onog šestogodišnjeg dječaka (B. Frketić Bajić), zatim oca (G. Bogdan), a na kraju i majke (N. Violić), radnja prati posljednjih pola sata jednog braka. Dječak se u svađalačkoj grmljavini tako zatvara u vlastiti svijet mašte u kojem mu društvo čine mucice prašine, otac očajnički pokušava spasiti brak nespretnim intervencijama poput ugošćivanja svima omiljene tete (L. Delong) iz S.A.D.-a, dok majka dodatno učvršćuje svoj nesavladivi mentalni zid s nadom kako će uspjeti u krajnjem naumu…

Traumatičnim filmskim raspadima brakova i veza mogli smo svjedočiti na desetke, ako ne i stotine puta do sad i mnogi će zlobnici (pre)lako zaključiti kako je ta tema poprilično iscrpljena i sažvakana, no ne i ako pitate našu glumačku heroinu Violićku.

Ona je jednu sasvim jednostavnu, malu, ljudsku, svakidašnju priču ispripovijedala služeći se uvijek zadivljujućom metodom rašomonskog narativa, ali je i dodatno začinila tehnikom stop animacije kako bi nam što iskrenije dočarala naivan svijet dječje mašte. I upravo je takav početak nešto što će mnoge istovremeno zbuniti i zadiviti, no na putu do samog raspleta, više nam nisu niti bitni razlozi i pozadina cijele priče.  

Odgovor je naime sasvim jednostavan. Ljudi se međusobno privuku, zaljube i nekad ta priča traje do kraja života, a nekad stvari jednostavno samo puknu. Nasilno ili ne, kompromisno ili pakleno, nije bitno. Dočim jedna strana tog istog novčića prestaje osjećati naklonost ka drugoj, priča je svršena. Dakako, postoje nažalost i nebrojeni slučajevi onih koji su u bračnoj zajednici ili vezi ostali tek iz puke navike ili nisu željeli nauditi najmilijima, prvenstveno djeci, ali ponekad je i kraj istovremeno i novi početak. 

Mogla je Violićka kalkulantski u fokus filma ubaciti dječaka i učiniti ga žrtvom nezrelog odnosa odraslih, no umjesto tog ziheraškog poteza, ona je izabrala prikaz toksičnosti raspadajuće veze, krajnju sljepoću propalih supružnika i njihovu nemogućnost komunikacije.

Bogdanov lik se tako primjerice ponaša poput zbunjenog vola koji djetinjastim (osobito izraženo kroz repliku 'Brak kao brak, klasično'), a kasnije i krajnje neukusnim seksualnim innuendom pokušava ugasiti neugasivi požar, dok se Violićkin lik sve više zatvara u sebe i sve je odlučniji u ideji finalnog prekida.

Dostiže Nina autorski, a bogme i glumački atmosferu, ali napose snagu i kompleksnost ljudskih odnosa kakvu smo znali viđati u filmovima velikana poput Bergmana, nedavno i Baumbacha (op.a. ''Marriage Story'') i moram priznati kako je uspjela vješto izbjeći neizbježnim zamkama klišeja i nemaštovitosti.

Uz već navedeno valja istaknuti i kvalitetnu kameru uvijek pouzdanog Vanje Černjula, glazbu Filipa Šovagovića (da, istog onog Šovagovića glumca i autoričinog životna partnera) te zaraznu glazbenu numeru TBF-a ''Pas sa plastičnim plaštom'' koja u ključnim trenucima simbolično uzdiže film te nas ujedno nostalgično vraća u vremena kad su filmove domaće i strane produkcije redovito pratili glazbeni videospotovi.

Violićka je uspjela, a u nedjelju će u zadarskoj kinoteci biti prilike i uživo saznati što je sve bilo potrebno kako bi njezina priča zaživjela, kako se snašla u trostrukoj ulozi i kakvi su joj planovi za budućnost.