Unatrag posljednjih 10 i kusur godina rijetko sam pisao o nastavcima popularnih franšiza jer se u pravilu velika većina njih nakon prvih par nastavka kreativno ispuše i sa sobom donosi samo dozu ogorčenja fanova koji ostaju po tko zna koji put nasamareni.

Nekako sam se ponadao kako ultra popularni horor serijal ''The Conjuring'' ruši tu moju tezu, no nažalost se ispostavilo kako sam u pravu.

Za vrijeme zastrašujućeg obreda egzorcizma nad opsjednutim osmogodišnjakom Davidom Glatzelom (J. Hilliard), demonolog Ed Warren (P. Wilson) pretrpi žestok srčani udar prethodno shvativši kako je demon iz opsjednutog dječaka prešao u dečka njegove sestre, Arnea (R. O'Connor).

Dočim se probudio iz kome, Ed zastrašujuću spoznaju prenese svojoj brižnoj supruzi Lorraine (V. Farmiga), no nesreća se već dogodila i siroti Arne biva osumnjičen za ubojstvo. U želji da mu pomognu izbjeći smrtnu ili veću zatvorsku kaznu, Ed i Lorraine započinju temeljitu istragu i utrku s vremenom koja ih u konačnici suočava s do tad neviđenim neprijateljem…

Premda je riječ o trećem nastavku serijala ''The Conjuring'' i već osmom iz šire franšize koja uključuje ''Annabelle'' i ''The Nun'' filmove, uz popriličnu dozu skepse, nekako sam se i dalje nadao kako bi ovaj mogao biti u najmanju ruku dobar, ako ne i odličan, no jedno su želje, a posve je drugačija stvarnost.

The Conjuring: The Devil Made Me Do It (2021)

Režija: Michael Chaves

Uloge: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ruairi O'Connor, Sarah Catherine Hook, Julian Hilliard, John Noble…

Žanr: Horor, triler, misterija

Trajanje: 112 min.

Bilo je naime dovoljno prvih 20-ak minuta kako bih bolno shvatio kako to više nije to. Michael Chaves (''The Curse of La Llorona'') nije niti redateljska sjena Jamesu Wanu, a scenarij je jedan neukusan koktel klišeja, jeftinih emocija i trivijalnih budalaština. 

Izuzev posve solidnog prologa u kojem po tko zna koji put svjedočimo scenama egzorcizma, stvari od tog trenutka idu polako nizbrdo da bi se u posljednjoj trećini filma baš sve rasulo poput kutije šibice koja je ispala iz majušnih ruku nespretna djeteta. Moglo je to biti i znatno drugačije jer je spomenuti Chaves pokušao izbaciti neke svoje 'asove iz rukava' i pružiti nam štogod nova u ovim isfuranim demonskim spikama, ali negdje na sredini filma se stilski pogubio i do kraja nestao u prosječnosti cijele ideje i procesa. 

Scenaristički se mnogo igralo na kartu 'nesalomljive spone ljubavi', kako kod mladog Arnea i njegove tolerantne i neraskidive Debbie, tako i kod samih Warrenovih, ali umjesto čiste manifestacije ljubavi nerijetko smo upadali u dubok glib patetike i izvještačenih emocija. Unatoč tom negativnom dojmu, stvari kako-tako izvlače uvijek simpatični Patrick Wilson i Vera Farmiga i mogu otvoreno priznati kako bi bez njih sve skupa izgledalo daleko gore.

Što se točno zbilo u glavama autora scenarija ovog film da bi odlučili od stvarnih osoba načiniti kojekakve Dylan Dog klonove, ne znam, no znam da u tome nisu nimalo uspjeli. Srećom, spomenuti glumački par ima dovoljno 'utakmica u nogama' da bi dozvolili neko veće glumačko blamiranje i tek nakon odgledanog shvaćate i počinjete još više cijeniti kvalitetu prethodna dva nastavka (izlete u ''Ananabelle'', odnosno, ''The Nun'' ispljuvke neću niti spominjati).

Za nekog tko je pogledao stotine, ako ne i tisuće hororaca, ovdje nema apsolutno ničeg novog niti posebno dobrog, no siguran sam kako će kod manje zahtjevne publike ili onih koji se friško upoznaju s ovim žanrom dojam biti daleko pozitivniji negoli je to moj. Bez suvišnog naklapanja, zbog respekta spram Farmigi i Wilsonu ocjenjujem film daleko većom ocjenom negoli to uistinu zaslužuje. Vrag odnija njih, šolde i besmislene nastavke!

OCJENA: 3/5