Mnogi će na spomen turske kinematografije zakolutati očima misleći kako im filmovi nisu ništa bolji od bljutavih sapunica koje su preplavile naše TV kanale, no takvima mogu samo poručiti: Varate se!

Naime, zahvaljujući autorima poput fantastičnog Nuria Bilge Ceylana, Zekia Demirkubuza, Abdullaha Oğuza ili Fatiha Akina, turski film je kroz posljednjih 20-ak i više godina postao sinonim za kvalitetu i respektabilnu kinematografiju. Veseli nas stoga što ćemo ovaj četvrtak u sklopu 'Kino Zone' imati priliku pogledati jedan pravi gorko-slatki bombon od filma koji će vas zasigurno oduševiti.

Nakon 30 godina obiteljske šutnje i razdvojenosti, astronauta Cemala (T. Tekin) iznenadi telefonski poziv oca koji ga zamoli da ga što prije posjeti skupa s mlađim bratom Kenanom (B. Küçükçaglayan) i sestrom Suzan (T. Altuk). Našavši se taman u raspravi o rastavi s egocentričnim suprugom, Suzan pristane, no Kenan se niti ne pomišlja javiti na bratove uporne pozive.

Kad mu Cemal i Suzan banu u stan, Kenan u konačnici nevoljko pristane na putovanje, ali ih još jednom podsjeti kako oni već odavno nisu nikakva obitelj i da ga uopće nije briga za želje oca koji ih je protjerao iz kuće dok su još bili djeca. Na putu u rodno selo, braća i sestra se polako počnu otvarati jedni drugima, no prava iznenađenja ih tek očekuju…

Butterflies (2018)

Režija: Tolga Karaçelik

Uloge: Tolga Tekin, Tugce Altuk, Bartu Küçükçaglayan, Serkan Keskin, Hakan Karsak, Ezgi Mola, Ercan Kesal…

Žanr: Komedija, drama

Trajanje: 117 min.

Gledajući samu najavu filma i čitajući ovakav sinopsis, prvi zaključak bi bio da je ovdje riječ o još samo jednoj od pustih dramedija s tematikom disfunkcionalne obitelji, no takav zaključak bi bio kriv jer Karaçelikov film je puno više od toga.

Unutar prvih 5 minuta filma upoznajemo Cemala, njemačkog astronauta turskog podrijetla koji sa svojim kolegama prosvjeduje protiv Merkelice jer ne postoji dovoljno političke volje uz čiju pomoć će se konačno moći uputiti u svemirska prostranstva.

Suzan pak s druge strane pokušava po tko zna koji put saopćiti suprugu da ga ostavlja, dok Kenan 'guta' posljednja zrna ponosa pružajući svoj nekadašnji glumački talent za sinkronizaciju životinjskih glasova.

Ukratko, nitko od njih nije zadovoljan s trenutnim fazama života. Cemal kao najstariji sin dobije nezahvalnu zadaću okupiti razdvojenu obitelj i vratiti se u rodno selo kako bi saznali što im misteriozni otac ima za poručiti.

Na putu se naravno dotaknu brojnih bolnih tema, ali isto tako i dožive prave avanture. Po samom dolasku u selo, dočekaju ih neke sulude situacije i jedno neugodno iznenađenje. 

Karaçelikov film (izvorno ''Kelebekler'') prije svega propituje međuobiteljske odnose, razdvojenost i otuđenost, neizbrisive ožiljke iz prošlosti i neuspješno kopanje po sjećanjima.

Koliko pamtimo osobe koje smo voljeli, a davno izgubili? Jesu li sjećanja koja nas vežu uz njih prava ili smo ih izmislili kad su se izbrisala? Koje stvari su nam bile prešućene dok smo bili premaleni kako bi ih sami shvatili i čemu sva ta šutnja i tajne?

Slojevita je ovo priča koja uz snažne dramatske trenutke i bogatu karakterizaciju likova (izvanredan glumački trolist Tekin/ Küçükçaglayan/Altuk) nudi i brojne urnebesne ('hodža' u vjerskoj krizi, posjet diskoteci…) pa čak i apsurdne situacije (kokoši koje…hmm…neću vam otkriti) koje će zasigurno izazvati glasan smijeh gledatelja. 

Da, ovakav žanrovski koktel (ubacite i klasične elemente 'filma ceste') često zna biti nevješto izbalansiran i predugačak, no Karaçelik srećom nije imao tih problema. Red smijeha, red emocija i rezultat je tu.

Uostalom, ne bi valjda dobio nagradu na prestižnom festivalu u 'Sundanceu' da ne valja, zar ne? Eh da, kraj…kraj je predobro osmišljen. Toliko od mene. Na vama je red. Mjesto isto, lokacija ista, satnica ista. Vidimo se!

OCJENA: 4.5./5