Pojam rimejk kod većine zagriženih filmofila izaziva mučninu i nagon za povraćanjem. Beštimaju se svi živi i neživi i proklinju oni koji se usuđuju dirati u 'svetinju'. Naravno, najteže ih pogađaju spomeni rimejkanja nekog klasika ili kultnog naslova, a mogu reći kako sam i sam jedan od onih koji bijesno rigaju vatru dočim čujem takvo što.

U pravilu se s gnušanjem ograđujem od takvih nedjela i rezolutno odbijam gledanje istih, no na spomen ekipe koja se 'uvalila' u ovu priču ipak nisam mogao zažmiriti.  

U jeku 'njemačkog proljeća' 1977., američka balerina Susie Bannion (D. Johnson) dolazi u Berlin na audiciju sve se nadajući kako će biti primljena u prestižnu plesnu akademiju. Savršenom plesnom izvedbom, Susie očara glavnu instruktoricu madame Blanc (T. Swinton) i ona biva angažirana. Njezini snovi su se ostvarili. No, je li njezin ulazak u plesnu akademiju uistinu ostvarenje snova ili početak jedne prave noćne more, morat ćete sami saznati.

Prvi spomen rimejkanja ove horor svetinje, dogodio se prije desetak godina kad je tad još relativno nepoznat redatelj, ali i veliki fan originalnog filma, Luca Guadagnino uspio uvjeriti Daria Argenta kako će čudo biti iznova učinjeno.

Argento mu je pomalo lakovjerno prodao prava, Guadagnino je redateljsku palicu prepustio američkom kolegi Davidu Gordonu Greenu koji je čak i napisao prvi draft scenarija, uloge su podijeljene, no produkcijski troškovi su se pokazali kao prevelika prepreka i projekt je stopiran. Argentovi i horor fanovi općenito su mogli odahnuti. 

Nekih 7-8 godina kasnije, Guadagnino ponovno pokreće istu priču ovog puta samouvjereno govoreći kako će sam potpisati režiju. Zadaću pisanja scenarija je ponovno povjerio Davidu Kajganichu (zajedno su surađivali na Guadagninovoj uspješnici ''A Bigger Splash'') i ističe kako ovo neće biti rimejk već istinska posveta originalu koji je  kod njega svojevremeno pobudio snažne, neizbrisive osjećaje.

Suspiria (2018)

Režija: Luca Guadagnino

Uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Doris Hick, Angela Winkler, Ingrid Caven, Chloë Grace Moretz, Clémentine Houdart, Sylvie Testud…

Žanr: Horor, misterija

Trajanje: 152 min.

Opsesija koja mu je konstantno živjela u podsvijesti konačno je mogla dobiti novi oblik. Mnogi su i dalje bili skeptični, ali upitnici su svima zainteresiranima već debelo visili nad glavama.

Argentov film je bio i ostao žanrovski klasik, koloritno giallo remek-djelo kojem sama priča nikad nije bila primarni fokus za postizanje napetosti i/ili jeze. Naravno, Argentova ideja tamo ne prestaje nego tek započinje kao prva iz trilogije ''The Three Mothers'' (op.a. nastavci su ''Inferno'' i ''The Mother of Tears''). Za Guadagnina je već od prvog gledanja postala daleko osobnija, nešto puno više od običnog giallo pulpa. Naime, prilikom premijere Argentovog originala (1977., naravno), Guadagnino je bio dječak koji je odrastao u vrijeme velikih terorističkih prijetnji koje su tad tutnjale Europom (bilo u vidu RAF-a ili talijanskih 'Crvenih brigada'), a jednako glasno je odzvanjao i bunt feminističkih pokreta koji su tražili veća prava za žene. Prošlost se tako često ponavlja, ha?

Svi ti povijesno značajni događaji, pomiješani s gledanjem šokantnog Argentovog filma, duboko su se ukorijenili u maloj Guadagninovoj glavi i vjerovao je kako njegova vizija može gotovo pa trivijalnu priču o vještičjoj hijerarhiji skrivenoj u plesnoj akademiji jednog dana učiniti daleko slojevitijom i kompleksnijom, odvesti u neke sasvim drugačije sfere. Vjerovao je kako određeni ženski likovi portretirani u izvornom filmu zaslužuju snažniji naglasak na njihovu matrijarhalnu ulogu u priči. No, to naravno nije sve.

Njegova glavna protagonistica (tumači je iznenađujuće uvjerljiva Dakota Johnson), djevojka je progonjena vlastitom prošlošću i traumatičnim odnosom s majkom, te neobjašnjivim nagonom/pozivom za dolazak u Berlin. Tamo svojim plesnim umijećem upada u nadaleko znanu 'Markus' akademiju kojom upravlja matrijarhalno nastrojena ravnateljica Blanc (još jednom briljantna Tilda Swinton).

Ona djevojku uzima pod svoju zaštitu i čini ono što druge vještice ne, postavlja se zaštitnički pa čak i majčinski spram njoj. No, nešto gadno čuči u podrumskom mraku i napetost i nelagoda su poprimaju opipljive oblike.

Paralelno upoznajemo vremešnog psihijatra, dr. Josefa Klemperera (pod debelim slojem šminke i prostetičke maske ga također tumači gotovo neprepoznatljiva Swintonica) koji poput Susie biva obilježen proganjajućom prošlošću. On je pak preživjeli produkt vlastite nacije i sramotnih vremena koja se još uvijek reflektiraju u sadašnjosti gdje s TV ekrana i radio prijamnika odzvanjaju vijesti o RAF-ovim napadima, sadašnjosti u kojoj paranoja para zrak.  

Ne čudi stoga što je radnja Guadagninova filma svjesno prebačena u hladnoratovski Berlin gdje su prepoznatljive crvene Argentove boje poprimile sive, zimsko depresivne tonove i gdje nam melankolija polako ulazi pod kožu (debelo potpomognuta izvanrednom proganjajućom glazbenom podlogom 'Radioheadova' frontmana Thoma Yorkea). Atmosfera isprekidana užasavajućim trenutcima polako, ali sigurno raste.

Sad već pomalo shvaćam kako pišući ovaj osvrt sve dublje zalazim u samu priču i nesvjesno (ili ne) razotkrivam slojevitost likova i upadam u vlastiti mulj uzburkanih osjećaja i promišljanja. Prestajem stoga s dubljom analizom. Ostavljam vas da se koprcate u vlastitoj polemici. Ima tu još toliko materijala za beskrajne diskusije i detaljna tumačenja brojnih prizora i motiva pa ću biti drzak, nedorečen i završno zaključiti kako je Gudagnino Argentovu priču učinio svojom.

Mnogi će mu (i već jesu) zamjerili kako je neprekidnim isprepletanjem tema o matrijarhalnosti, majčinstvu, ženskom rivalitetu, sramu i grijesima prošlosti (a u dobroj mjeri i relevantnoj sadašnjosti) s 'tjelesnim' i psihološkim hororom stvorio jednu (pre)pretencioznu cjelinu koja će u konačnici iznevjeriti tvrdokorne ljubitelje žanra, dok će artistički nastrojenu publiku (i dobar dio kritike) ili razbjesniti ili oduševiti.

Zahvaljujući fantastično odrađenoj plesnoj koreografiji, efektnoj glumi (genijalna Swintonica tumači još jednu ulogu, no tu ću vam ostaviti kao iznenađenje), nadahnutoj režiji i glazbi, te određenim izuzetno šokantnim prizorima strave (spomenut ću za primjer plesni crossover s voodoo efektom lomljenja kostiju suparničke plesačice, odnosno, suludu završnicu), osobno sam mišljenja kako je Gudagnino napravio nešto sasvim posebno. Nešto čemu ću se sigurno ponovno vratiti.

Film koji će još dugo lomiti kritičarska koplja i raspirivati žučne rasprave, film koji se zasigurno neće svima dopasti, film koji nikako ne možemo nazvati pukim rimejkom.

OCJENA: 4/5