Premda to vjerojatno znate i sami, u utorak su objavljene nominacije za najprestižniju filmsku nagradu, veličanstvenog zlatnog 'ćelavca' imena Oscar. Među nominiranima su se kao i uvijek našla neka ugodna, odnosno neugodna iznenađenja, no mi se nećemo baviti sad s tim.

Mi pak nastavljamo s predstavljanjem kandidata za spomenutu nagradu, a ovaj tjedan vas upoznajem s jednom od najvećih političkih persona u povijesti te životom u ne tako bajnom S.A.D.-u iliti kako mi krivo znamo reći, Americi.

Svibanj 1940., Hitlerov ratni stroj nemilosrdno melje sve pred sobom i broje se dani kad će na koljena iduće pasti Belgija i Nizozemska. Laburisti zahtijevaju ostavku aktualnog premijera Nevilla Chamberlaina (R.Pickup) zbog njegovog lošeg vođenja vlade po pitanju nacionalne sigurnosti.

Neville nakon sjednice svojim stranačkim kolegama konzervativcima za nasljednika predloži Edwarda Wooda (S.Dillane), no ovaj to odbije pravdajući se kako laburisti nikad neće podržati njegov izbor. Kao jedini poželjni kandidat po volji opozicije, ukaže se kontroverzni i ne toliko ljubljeni stranački kolega, Winston Churchill (G.Oldman). Kralj George VI (B.Mendelsohn) nevoljko podrži izbor konzervativaca i Churchill igrom slučaja postane novi britanski premijer.

Darkest Hour (2017)

Režija: Joe Wright

Uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Ben Mendelsohn, Lily James, Stephen Dillane…

Žanr: Biografski, drama, povijesni

Trajanje: 125 min.

U međuvremenu, Hitlerove snage osvajaju Belgiju i Nizozemsku i na red stiže i engleski saveznik, Francuska. Wood i Neville od Churchilla zahtijevaju dijalog i mirovne pregovore s Hitlerom dok on to rezolutno odbija.

I dok su engleske trupe ostavljene zaglavljene na francuskoj obali na milost i nemilost njemačkih snaga, Churchill mora pronaći način kako ih vratiti doma i odlučiti hoće li krenuti u pregovore ili rat s Njemačkom…

Da li nam je u godini 2018. bio potreban još jedan film o političaru koji je svoj najdublji trag ostavio ratnih 40-ih? Čovjeku koji je imao muda suprotstaviti se 'psihopatskom brkatom soboslikaru'? A zašto ne? Europa se i sad nalazi pred prekretnicom s tim da nam je ovaj put Engleska okrenula dupe (čitaj. 'Brexit'), a radikalne skupine i kojekakvi diktatori pozivaju na nova krvoprolića. Kvragu, pa s ideologijama i mentalnim sklopom na brdovitom Balkanu je i dalje 40 i neka.

Četnici, ustaše i partizani – to su 'epiteti' od kojih krv na ovim prostorima najbolje uzavre. Jeb*eš odlazak na Mars i otkriće lijeka protiv raka kad se nismo još stigli pobiti do kraja. Eh moj Winstone, za života si i ti imao ruke utopljene u krv nedužnih, no uspio si pokazati zube kad je trebalo i spasio si nebrojene živote. Danas? Danas postoje samo iluzije zajedništva unije, a da zazvone nove ratne fanfare, mnogi bi pokazali pravo lice.

No, dosta o mojim neukim i neumjesnim političkim laprdanjima, vratimo se mi ipak filmu. Ukratko, ''Darkest Hour'' je lako mogao ispasti ''Two Boring Hours'' (ako me razumijete), no redatelj Joe Wright i prvenstveno Gary Oldman pobrinuli su se da se takvo što ne dogodi.

Ispod debelih slojeva prvorazredne šminke (još jedna zaslužena oskarovska nominacija) i gustog dima cigara, možda se i kriju oči Garya Oldmana, no uvjeravam vas kako niti jedan trenutak ne pomišljate kako pred vašim očima nezgrapno hoda ili mumlja slavni britanski glumac već sam Winston Churchill. Oldman ga je skinuo savršeno. Svaku njegovu gestu, pokret ili govor, Oldman je izveo besprijekorno, a što je najznačajnije, uspio nam je i prikazati njegovo stanje uma, njegove frustracije i nesigurnosti, odnosno, odlučnost u prijelomnim trenutcima.

Wright je s druge pak strane znao na koji način uhvatiti te iste Oldmanove pokrete i mimiku, dočarati atmosferu tih burnih vremena (mada mu se tu i tamo potkrao pokoji patetični prizor) i izbjeći dosadne i zamorne političke govorancije. Štoviše, u određene prizore je ubacio umjerenu i nužnu dozu humora, a nije bogme manjkalo niti uzbuđenja (šifra, Dunkirk). Generalno rečeno, Wright je svoj posao odradio baš kako treba i može se reći kako je nominacija u kategoriji najboljeg filma posve zaslužena.  

Eh sad, hoće li se početkom ožujka na ceremoniji s ponosom veseliti samo Oldman (opravdano favorit) ili će svoje kipiće pokupiti i ekipa iz odjela kostimografije, scenografije, šminke i produkcije, znati ćemo kad dođe vrijeme za to. U svakom slučaju, ''Darkest Hour'' je jedan prilično dobar film s bravuroznom Oldmanovom glumačkom interpretacijom i bila bi prava šteta propustiti ga.

Drugi ovotjedni filmski 'biser' stiže nam iz S.A.D.-a, Trumpovog S.A.D.-a gdje mnogima ne cvatu ruže, ali sunce ipak nekako sija.

Šestogodišnja Moonee (B.Prince) i njezina buntovna i neodgovorna majka Halley (B. Vinaite) žive u motelu ''Magic Castle'' smještenom nedaleko od 'Disneylanda'. I premda je motel obojen jarkim bojama, a svijet bajki je udaljen tek nekoliko stotina metara, to mnogima nije mjesto za odmor i relaksaciju već trajno mjesto za život. Iz tjedna u tjedan Halley i njezini sustanari moraju plaćati stanarinu, a za svako nepoštivanje kućnog reda, automatski lete van. 

Za red u tom šarenom paklu neimaštine, zadužen je domar Bobby (W. Dafoe), čovjek grubog lica i srca većeg od kuće. Malena Moonee mu sa svojim nepodopštinama nerijetko priredi kojekakve neugodne situacije (pljuvanje po autima novopridošlica, bacanje mrtvih žaba u bazen i sl.), no Bobby je uvijek izvlači iz problema i opominje joj majku koja mu s druge strane stvara još i veće probleme…  

Prostitucija, neimaština, nasilje i redovna količina sočnih psovki nipošto ne kvalificiraju ''Magic Castle'' kao mjesto za kvalitetno odrastanje, no redatelj i scenarist Sean Baker nam u prvi plan ne gura ružne stvari i tmurnu atmosferu. Ne, njegov vodič kroz život američke sirotinje promatran je kroz vizuru malene, vrckave Moonee.

The Florida Project (2017)

Redatelj: Sean Baker

Uloge: Brooklynn Prince, Bria Vinaite, Willem Dafoe, Valeria Cotto, Mela Murder, Christopher Rivera, Sandy Kane, Aiden Malik, Caleb Landry Jones…

Žanr: Drama

Trajanje: 109 min.

Ona ne vidi ništa loše u tome da je majka povremeno zatvori u kupaonicu i pušta glasnu glazbu dok njoj u posjet stižu nepoznati muškarci.

Ona ne smatra da je redovito žicanje ostataka hrane u obližnjem restoranu kod njihove susjede konobarice nešto negativno već sasvim normalan način hranjenja. Ona misli kako je preprodavanje jeftinih parfema u odmaralištima bogataša sasvim normalan i zabavan posao i tu nevinost i naivnost svojim bezobzirnim i djetinjastim ponašanjem dodatno 'hrani' njezina majka. No, Moonee je unatoč svim ružnim stvarima koje ona čini, voli više od bilo čega. Plesanje na kiši i prežderavanje u restoranu, sitnice su koje joj iz glave brišu sve ružne stvari.

Sean Baker nas nakon senzacije zvane ''Tangerine'' (snimljen običnim iPhoneom) ponovno baca na ulice okrnjene Trumpove imperije. Njegovi protagonisti su i dalje marginalci koji pokušavaju preživjeti kako god znaju i umiju dok se tek nekoliko stotina metara dalje bogatašima prodaje 'diznilendska magla'. Fasade njihovog motela (ironično nazvanog ''Magic Castle'') blješte jarkim bojama, no iza zidova se nalazi samo neimaština i bijeda.

Prava je šteta što akademijini glasači nisu pokazali više razumijevanja za ovu malu priču o odrastanju koja nekim ružnim prizorima unatoč ipak pršti optimizmom i nevinošću. Jedinu nominaciju (i to onu za najbolju sporednu mušku ulogu) je na kraju posve opravdano skupio legendarni Willem Dafoe (premda je istaknuti favorit u spomenutoj kategoriji Sam Rockwell) koji je minimalističkim pristupom svojeg lika uzdigao iz prašine površnosti i podario mu karizmu i čovječnost.

A kad već spominjem izvanrednog Dafoea, ne smijem zaboraviti spomenuti i briljantnu debitanticu Brooklynn Prince koja će vas očarati od prvog trenutka, mada su izgledi za njezinom eventualnom nominacijom od samog početka bili izuzetno mali. Šteta je ipak što se u prestižnom društvu nominiranih nisu našli i sam Baker, odnosno film, no, što je, tu je.

Što se mene osobno tiče, ''The Florida Project'' je film koji je veći od nagrada i kojeg nipošto ne smijete propustiti!