Sredina je 80-ih, Tito je 'long gone' i ti nemaš pojma što je Jugoslavija, komunizam ili demokracija i što se sve 'kuha' na brdovitom Balkanu. Čekaš onu famoznu izvanškolsku zadaću zvanu 'skupljanje starog papira', uzimaš u ekipu najsnalažljivije mangupe i prašiš od kuće do kuće, zgrade do zgrade kopavši marljivo po hrpama starih novina i časopisa ne bi li pronašao najdragocjeniji plijen, strip.

Nije se biralo, Alan Ford, Zagor, Blek, Mister No, Eks, Stripoteka, što god. Dosadne novine sa strane za školu, a stripove na 'bubanj'. 

Volio sam tu famoznu 'Stripoteku' ponajprije zbog žanrovski šarolikog izbora stripova i junaka koji su njom defilirali. Našlo se tu među ostalima mjesta i za 'Poručnika Blueberrya', 'Gastona', 'Astera Blistoka', 'Valerijana' i mnoge druge znane i neznane junačine. A upravo mi je ovaj potonji kao velikom fanu SF-a bio jedan od dražih. Sjećam se kako sam čitavši 'Blistokove' i 'Valerijanove' svemirske avanture očima proždirao te sulude prizore imaginacije i kreativnosti. Mislio sam si tad kako nema je*ene šanse da itko ikad takvo što graciozno prebaci na veliki ekran.

Mislio je to i Luc Besson sve dok pogledavši Jacksonove 'Prstenove', a kasnije i Cameronovog ''Avatara'' nije shvatio kako su tehnologija i njegovo redateljsko umijeće napokon dosegli razinu nemogućeg. Njegovi djetinjasti snovi su konačno mogli zaživjeti.

Prve najave filmova su djelovalo suludo dobro, no moram priznati kako sam se uputio ka kinu uz veliku dozu skepse znajući kako Besson već godinama nije snimio nešto osobito kvalitetno.

U 28-om stoljeću nekoć Zemaljska orbitalna stanica, a sad međuplanetarna svemirska postaja 'Alpha', dom je za tisuće izvanzemaljskih vrsta (uključujući dakako i ljudsku) i milijune stanovnika koje žive u miru i koji međusobno razmjenjuju kulturu i znanje. U službi zapovjednika postaje 'Alpha' Aruna Filitta (C.Owen) i ministarstva obrane su i Valerian (D. DeHaan) i Laureline (C. Delevingne), specijalni policijski agenti nezavidnih karaktera ali neupitne kvalitete.

Valerian and the City of a Thousand Planets (2017)

Režija: Luc Besson

Uloge: Dane DeHaan, Cara Delevingne, Clive Owen, Rihanna, Ethan Hawke, Herbie Hancock, Sam Spruell, Kris Wu, Alain Chabat, Rutger Hauer...

Žanr: SF, akcija, avantura

Trajanje: 137 min.

Kad ih ministar obrane (H. Hancock) uputi u misiju pronalaska rijetke i iznimno vrijedne životinje, Valerian i Laureline ubrzo saznaju kako životinju traže i misteriozni izvanzemaljci koje je Valerian već vidio u svojem uznemirujućem snu...

Ili...tako nekako. Ponekad je izuzetno teško sažeti neki suvisli sinopsis za film koji pršti, ključa od kojekakvih dogodovština, kompliciranog zapleta i suludog raspleta, no vjerujte mi da je ta zadaća još i teža kad pišete o filmu kojem je scenarij jedan teški infatilni kupus. Da, bojim se da je naš nekoć omiljeni francuski redatelj 80-ih, a bogme i dobrog dijela 90-ih, totalno izgubio busolu i više nije u stanju nažvrljati scenarij iznad ranga nadobudnog 10-godišnjeg dječarca.

Nemojte me krivo shvatiti, Besson je kroz svoju karijeru u više navrata pokazaju svoju dječačku zanesenost i strast, no ovaj put je postalo kristalno jasno kako mu je imperativ ove toliko očekivane adaptacije bio prvenstveno vizualni presede. Priča? Ništa osobito. Dijalozi? Katastrofalno otrcani i apsolutno neprobavljivi.  

Nažalost, nisu to jedini problemi ovog spektakularno snimljenog i iznimno skupog filma (govorka se o cifri koja varira između nekih 180 do 210 milijuna dolara?). Izuzev 'skupusane' priče i katastrofalno loših dijaloga koji su usput rečeno 'začinjeni' i prilično otrcanim humorom, veliki problem se pokazao i odabir glavnih glumaca.

Premda se DeHaan do sad pokazao i dokazao kao jedan od perspektivnijih mladih glumaca (''Chronicle'', ''Lawless'', ''The Place Beyond the Pines...), mislim kako još nije razvio karizmu kojom može nositi ovako veliki projekt, a isto se može reći i za bivšu manekenku Caru Delevingne (''Suicide Squad'') koja je sa svojim partnerom umjesto šarmantnog flertinga demonstrirala neazvidnu količinu preglumljivanja i iritantnosti. Šteta je što se jedina pozitivna glumačka pojava u filmu (čitaj. Ethan Hawke) pojavljuje tek na kapaljku, a nije mi uopće jasan angažman slavnog jazz glazbenika Herbia Hancocka koji nažalost nema blage veze o glumi.

Ukoliko pak eliminiramo sve te negativne aspekte filma, onda bi superlative uputio nevjerovatno dobrim specijalnim efektima, scenografiji i imaginaciji u kreiranju svih tih čudesnih svjeova i kreatura koje njima defiliraju. Eh da, uvod koji kronološki prikazuje razvoj postaje Alpha dok u pozadini praši 'Space Oddity' neprežaljenog Davida Bowiea je za čistu desetku i prava je šteta što ostatak ovog filma izuzev spomenutih efekata nije jednako impresivan. Fanovima stripa i nostalgičarima poput mene samog mogu reći kako neće mnogo propustiti ukoliko ostanu doma.