Jebe se vama za živu Hrvatsku (blagajnice, učenike, invalide, mljekare, stolare, pjesnike…) koja jedva preživljava i gubi nadu, jebe vam se i za mlade koji bježe glavom bez obzira, jebe vam se i za prezrene i potlačene, za sve manjine, jebe vam se za pacijente bolnica, studente, korisnike socijale, obrtnike i male poduzetnike…

Od samih početaka hrvatske samostalnosti (u koliko-tolikoj mjeri) te pretvorbe i privatizacije, svi koji su otvoreno govorili o negativnostima i posljedicama istih su bili proglašavani neprijateljima države i poretka, komunjarama, orjunašima, jugonostalgičarima, srbofilima, pederima, onima koji ne žele samostalnu RH, narkomanima, djecom iz miješanih brakova (kao da je to negativnost), stranim plaćenicima, petom kolonom…

I gle čuda: sve na što su ukazivali se obistinilo! Car je gol!

Kako sad prihvatiti da je sve što su rekli bilo na temelju činjenica i za dobrobit RH, a ne suprotno? Kako se nosite s tim? Koji su razlozi zbog kojih i dalje prihvaćate i opravdavate negativne procese i pojave, te kako opravdavate daljnje podržavanje istog sustava vrijednosti koji je razjebao toliko dobrih stvari i prilika?

Što vas priječi da bar pred ogledalom kažete kako su vas povukli za nos, unatoč inteligenciji i obrazovanju? Gledam kako se mladi u Srbiji odupiru sličnim strukturama, dok u Hrvatskoj sva sila inteligencije, medija, učitelja, profesora, svećenika, poduzetnika i ostalih i dalje brani te podržava sustav vrijednosti koji razara društvo, materijalno i moralno.

Svaki izbori, od lokalnih do predsjedničkih, obiluju debatama i argumentima koji su nedvojbeno ukazivali na prethodne greške i više nego izgledne posljedice, no i dalje ne izostaje podrška mediokritetstvu, korupciji i povratku u 2. Svjetski rat.

Ista zaslijepljenost je vodila i napadače na inteligenciju i medije početkom 90-tih, preko plavih šuškavaca iz kojih je orilo “Ii-vo! Ii-vo!” do “Kraljice Hrvata” koja je 24-satni skandal u pokretu.

Jebe se vama za živu Hrvatsku (blagajnice, učenike, invalide, mljekare, stolare, pjesnike…) koja jedva preživljava i gubi nadu, jebe vam se i za mlade koji bježe glavom bez obzira, jebe vam se i za prezrene i potlačene, za sve manjine, jebe vam se za pacijente bolnica, studente, korisnike socijale, obrtnike i male poduzetnike… gotovo podjednako.

Vama je važnija imaginarna Hrvatska, ona koja nikad nije postojala niti će postojati, od Hrvatske danas i kakva bi mogla i trebala biti. Važno vam je klanjanje varalicama, lupežima i silnima, onima “koji su se snašli” sve dok još uvijek možete imati punu kutiju omiljenih igračaka zvanih “neprijatelji”. Samo, do kad?