Danas je dan žena, treba biti fin, ljubazan, uglađen. Danas se kupuje čokolada, cvijeće, izvlači stolica da sjednu. Lijepo je to da se jedan dan posveti „ljepšem“ spolu, zaslužile su.

Žene su zaslužile da ih se cijeni i poštuje barem iz razloga što žive s nama, muškarcima. Sam koncept jednog dana je ok ali ne pretjerano važan, jer mi smo muškarci ama baš svakog dana u godini, i to valja istrpiti.

Žene su još uvijek osuđene živjeti u našem, muškom svijetu i baš zato zaslužuju respekt. Često se u govoru o ženama koriste generalizacije koje su zapravo tu da poštede lijeni mozak od analiziranja baš svake stvari. Ima valjda žena koje baš i nisu lude za shoppingom, ljubavnim komedijama i Ryanom Goslingom, ima sigurno.

No, lakše je trpati u isti koš, a njima je teže izbjeći guranje u kalupe onoga što se od njih očekuje da budu. Ništa tako zorno ne prikazuje očekivanje od žene kao što to rade reklame. Gledajući reklame namijenjene ženama, sigurno nikad nebi zaključili da je riječ o inteligentoj osobi. Žena u reklami nije ništa stvarno, ona je svedena na vizualnu obmanu, lutku, objekt.

Reklame za muškarce s druge strane su toliko groteskne u svom macho izričaju koji čak i pijenje pive prikazuje kao idealizirano druženje nasmijanih nestašnih frajera u lokalnoj birtiji. Reklama je nešto što nije ni zamišljeno da vam pruži široku sliku, već se fokusira na ono što vam želi prodati, ali način na koji vam pristupa kao kupcu pokazuje puno.

Moj favorit je reklama za nekakav lijek koji je omogućio napaćenoj ženi da ponovno voli svoju obitelj. Happy pills, kako ih često zovu SAD-u, tipičan su primjer na kojem je jasno pokazano od koga se očekuje da brine o djeci i kućanstvu. Nije bitno o čemu se radi, jel' možda žena sa probavnim smetnjama, lak za kosu, ili higijenski ulošci, jasno je da se od NJE očekuje da bude besprijekorno lijepa, vizualno prezentabilna, pomalo tupava potrošačica koja vjeruje da krema posjeduje laserski efekt uklanjanja bora.

S druge strane, na njihova leđa se stavlja i teret karijere, odgoja djece, brige o kućanstvu, suosjećajnosti, nježnosti i postpore. Nije im lako, uz sve to, ne zaboravimo da smo mi tu da pomognemo. To je možda i najveći teret kojeg one podnose (iz njihove perspektive naravno).

Tako sam saznao za teoriju žena iz svog okružja, teoriju koja rastura  sve ono što mi muškarci mislimo da radimo kako treba. Teorija ima dvije verzije, 90% i teorija soljenke. Jednostavna je ali fantastična, sastoji se od toga da svaka naša pomoć u onim stvarima koje su iz domene „ženskog“ posla biva odrađena na 90%. Pomognete ženi da pospremi stol nakon ručka, ali ostaje vam ona prokleta soljenka na stolu – eto teorije.

Muško rezoniranje bi reklo da je 90% vraški dobar postotak, dok žena okreće očima i puše od nervoze, jer, u očima mojih kolegica tih 10% zasjeni ostatak. Od nekih rodnih razlika se ne može pobjeći, jednostavno je tako. Ali isplati se njihova žrtva, kupe stvari za nama, objašnjavaju nam da patikama nije mjesto u dnevnom boravku, peglaju i peru, suosjećaju i trpe.

I baš zato 8.3. svake godine dobiju zadovoljštinu, dan kad im se sve to prizna ali ne oprašta. Možda pokoja sretnica dobije večeru u restoranu, možda se muž počasti afričkom šljivom, čokolada nije problem. Kad malo bolje pogledate, ma ispada kao da im se rugamo, a dojam posebnosti  brzo će isprati deterdžent i stavljanje robe na sušilo, već iste večeri nakon odavanja priznanja.

Biti muškarac prema ženama treba biti svaki dan, ne samo na današnji datum. Do nekih boljih vremena, dame će čekati ovaj dan, a mi ćemo temeljito cijepati drva i aljkavo prati suđe. Danas ću još biti divan, sutra je, hvala Bogu, sasvim normalan dan.

Nakon ovog napornog i usiljenog pretvaranja da sam krasan, sutra ću ponovno na miru slušati o DORH-u, dnevnicama, Ligi prvaka i vremenskoj prognozi. Rutina je zakon, pogotovo kad ti ide na ruku. Opustiš se, izuješ se i digneš noge na kauč, a soljenka? To je moj mali znak pažnje, ona će je pokupiti i zapravo se osjećati kao žena.

Sretan vam dan Žena, uživajte dok traje.