Melankolična satira o životu, ljubavi i psihičkoj nestabilnosti

Izvorni naslov: Play It Again, Sam
Redatelj: Herbert Ross
Glumci: Woody Allen, Diane Keaton, Tony Roberts, Jerry Lacy, Susan Anspach
Trajanje: 85 minuta
Godina: 1972.
Produkcija: Paramount

Ono što je nekad bilo znano kao trivijalna kultura, gledana s prijezirom i podcjenjivanjem, u zadnjim je desetljećima prošlog stoljeća nekako postalo popularna kultura, a s promjenom imena uslijedilo je i njeno ozbiljnije shvaćanje. Danas živimo u svijetu kojim dominira popularna kultura, kultura koja ukida svaku vrstu vrijednosne vertikale i od manipulacije klišejima stvara umjetnost. Upravo zbog te "strategije egaliteta" (kako neki teoretičari vole nazivati izjednačavanje umjetničkih formi) ovaj vid kulturnog stvaralaštva, ne samo da dopušta, već i ohrabruje učestalo referiranje na slična djela, posuđivanje tuđih motiva, zapleta, likova i stavljanje istih u novi kontekst.

Ta je pojava u književnosti postala vrlo učestala, a shodno tome, iako u nešto manjim okvirima, proširila se i na film. "Zasviraj ponovno, Sam" jedan je od takvih filmova. Nakon što sam prošli tjedan otpočeo s "Casablancom", želio sam nastaviti s nečim što se na nju može nadovezati, a opet nečim potpuno drukčijim. Ovaj naslov odmah mi je pao na pamet. Priča filma zasnovana je na kazališnoj predstavi Woodyja Allena, koji je i odigrao glavnu ulogu, a u fokusu radnje nalazi se neurotični filmski kritičar Allan Felix. Bol i prazninu nastalu nakon što ga je žena napustila Allan liječi druženjem sa svojim prijateljima, bračnim parom Christie, koji pokušavaju ponovno oživjeti njegov ljubavni život. U Allanovu životu važnu ulogu igra i manifestacija njegove podsvijesti koja često ispliva na površinu kako bi ga posavjetovala. I to ni manje ni više nego u liku Humphreyja Bogarta.

No, Allenov Bogart nije Bogart-čovjek, već Bogart-filmski lik koji je utjelovljenje Ricka Blainea, Sama Spadea i Phillipa Marlowea - u jednoj osobi. On je sve ono što Allan nije, a želio bi biti. Samouvjeren, rječit, ciničan, drzak, sposoban... Jednom riječju faca. Allan, s druge strane, kao uostalom i većina likova koje je Woody Allen u svojoj dugogodišnjoj karijeri odglumio i napisao, čista je suprotnost; istinski gubitnik prisiljen živjeti sa svojim neurozama kojeg na životu održavaju samo neograničene količine antidepresiva koje redovito konzumira.

Woody Allen poseban je tip filmaša. Ili ga volite ili ga mrzite. Sredine nema. A i onima koji ga vole potrebno je neko vrijeme da se na njega naviknu. Iz osobnog iskustva mogu reći da jako dugo nisam podnosio njegove filmove, a prema njemu sam gajio poseban animozitet. Jedno od dijela koje je zaslužno za promjenu mog mišljenja je upravo "Zasviraj ponovno, Sam". Nakon njega uronio sam duboko u čudesan svijet Woodyja Allena, u kojem i danas s posebnim užitkom pronalazim nove filmske izazove.

Ovaj je film po mnogočemu specifičan. Jedan je od rijetkih Allenovih filmova koje nije osobno režirao, iako je rađen po njegovu scenariju. Također, vrlo je neuobičajeno što se radnja filma ne odvija u New Yorku, već u San Franciscu. No, za to ipak postoji dobar razlog. Film je trebao biti snimljen i smješten u New Yorku, ali na ljeto 1971. Udruga njujorških filmskih radnika proglasila je štrajk pa je zbog toga morao biti premješten na drugi lokalitet. Ovo je također prvi filmski spoj Woodyja Allena s Diane Keaton, koja će uskoro postati njegova kućna glumica i dugogodišnja muza, te ostvariti maestralne uloge u klasicima "Annie Hall" i "Manhattan".

Po svojoj strukturi i narativnom stilu komedija, a po svemu ostalom duboka egzistencijalistička drama, "Zasviraj ponovno, Sam" film je koji s punim pravom nosi epitet kinematografskog klasika i jedan od vrhunaca Allenovog specifičnog crnohumornog propovijedanja koje uvijek, bez rezerve, ograničenja i cenzure, probija u samu srž problema otuđenosti života modernog čovjeka.