Mladen Malik

Dragi moji, imate li i vi osjećaj da vas netko uporno vuče za nos? Ja se nikako ne mogu oteti tom dojmu, i kako vrijeme prolazi osjećaj je sve prisutniji i sve bolniji.

Dva su događaja obilježila protekli tjedan. Hapšenje visokih dužnosnika HFP-a i završetak finalne serije prvenstva Hrvatske u košarci.

Godinama se potiho priča kako je Fond za privatizaciju ogromno leglo kriminala, manipulacija i raznih kuhinja. Institucija oko koje se vrte ogromni novci bez ikakve kontrole. A gdje nema kontrole, novci dobiju neku čudnu naviku pa se lijepe za razne ruke, društva, institucije. I sve to traje već punih 15 godina, jer dok su mnogi u Hrvatskoj još ginuli i branili Domovinu, započela je privatizacija u kojoj su se mnogi omastili, ali je ipak najveći broj ljudi ostao bez radnih mjesta i poduzeća u koja su desetljećima ulagali svoj rad, ljubav, vrijeme.

Danas je ostalo malo toga za privatizirati jer je većina poduzeća već opljačkana i za sitan novac otišla u privatne ruke (naravno da postoje i oni koji su pošteno privatizirali svoje tvrtke, ali o njima ovdje nije riječ!), znači "El Dorado" je uglavnom prošao. Međutim i u takvoj situaciji čelnici Fonda ubirali su milijunske iznose mita ( u eurima, naravno).

Postavlja se analogijom pitanje kako li je tek bilo u vrijeme kad su se privatizirale tisuće poduzeća? Pamtimo stotine afera, sumnjivih privatizacija, no ne sjećamo se da je itko ikada zbog nečeg takvog odgovarao. Vlade su se mijenjale, a karavana je prolazila.

Nakon brižljivo isplanirane akcije Državnog tužitelja i USKOK-a, iza brave su opet završili mali "igrači" koji je svaki za sebe izgradio vlastitu mrežu. No pitanje je jesu li oni uz svu snalažljivost imali toliku moć, a da nitko od pretpostavljenih, od predsjednika Fonda do ministara koji sjede unutar Fonda nisu imali pojma što se zbiva? Nekako se nameće zaključak, ili su nesposobni ili nešto još gore od toga.

Netko nas vuče za nos, zar ne?

Tko nas to vuče za nos? Foto: Marin Gospić

 

Košarka. Teško je pisati kad si potpuno ispražnjen. A to jesam. I ne samo ja, već svaki dobronamjerni navijač. I to ne samo Zadra ili Cibone. Općenito.

Presica nakon pete, odlučujuće utakmica malo je zagrebala po površini problema, ali uvjeren sam da će se Pandorina kutija Hrvatske košarke tek otvoriti. Naravno ne sada, jer spremamo se na Europsko prvenstvo, treba nam mir u kući i slične gluposti. Nadam se da ćemo bar mi u Zadru imati hrabrosti i reći "popu pop, bobu bob", a ne popularno zabiti glavu u pijesak i čekati da se gužva stiša, pa 'ajmo dalje.

A to što se cijela javnost i ne samo košarkaška, osjeća prevarena, povučena za nos, igrama pojedinaca koji se postavljaju iznad svega pa i iznad sporta, nikom ništa. Jebeš raju, oni su tu i tako samo folklor. Oni su tu zbog nas, a ne mi radi njih. Pa je onda lako poslati tisućuipol ljudi kućama (ne na Trešnjevku, već u 280 km udaljen Zadar ili tko zna gdje u Istru, Liku, Dalmaciju...) i poslije svega osoba koja je odlučila poslati te sve zaljubljenike na dupli put, lakonski ustvrdi na pressici "...ovo mi je najdraži naslov, pogotovo zbog cirkusa koji je vladao u završnici prvenstva". Kao da su navijači napravili cirkus? Jadno! Nemoralno!

Imate li i vi osjećaj da vas netko uporno vuče za nos? Ja imam. I sada sam napokon siguran da Pinocchio nije imao dug nos samo zato jer je lagao...

Ne želim se praviti pametan, ali evo samo završne premise jedne moje prethodne kolumne (od 3. lipnja 2007.) :

"Tko će biti novi prvak? Srce govori jedno, ali razum kaže - Je li to uopće važno, kad se pobjednik već odavno zna?!"

Zdravi i veseli bili.

U Zadru, 18. lipnja 2007.