Danas sam imao namjeru pisati nešto lijepo... No prokleta sudba imala je drugačiji plan!

Nedjeljno praskozorje oduzelo nam je na otoku Ižu tri mlada života, za četvrti se, dok ovo pišem, liječnici još uvijek bore. More i noć su nam odnijeli i jedan mladi život u Svetom Filipu i Jakovu, a jutro nas je dotuklo i petom žrtvom. Ponovno, kao i na Ižu, mladom i opet u prometu.

Stravična nedjelja, crna nedjelja, prokleta nedjelja na zadarskom području! Danas plaču Veli Iž, Sveti Filip i Jakov, Briševo. Plače Zadar. Plače Hrvatska.

Pet neutješnih obitelji, tko zna koliko užasnute rodbine, prijatelja i poznanika guši se u boli i suzama, u nevjerici gleda negdje u daljinu, očekujući da se odnekud stvori nasmijano lice dragih, najdražih, ljubljenih...

Koliko slika. Rođenje, prvi zubići, prve riječi, prvi koraci, prvi odlazak u vrtić pa u školu, pa sreća i smijeh kad su se naučili plivati, voziti bicikl, prve simpatije, pubertet, mušice, prve ljubavi, srednja škola, matura, pogled u budućnost kojoj su toliko toga trebali dati. I koja im je toliko toga trebala vratiti. Ništa od toga. Prevareni su, prevarene su njihove obitelji, prijatelji, nastavnici, ljubavi... Prevareni smo i svi mi koji trenutačno ostajemo ovdje, u ovom bezumnom ratu... Ratu protiv nevidljivog, ali okrutnog i nemilosrdnog neprijatelja.

Prošli smo i rat, krvav i bešćutan, nemilosrdan, no pamćenje mi ne vraća niti jedan dan u kojem smo izgubili pet života, pet civilnih, pet građanskih života. Pet mladih života. Pred kojima je stajala budućnost.

Što napraviti, tko je kriv, tko je dopustio da se vjerojatno tehnički neispravan, prastari kombi uopće pomakne s mjesta, kako se postaviti kao roditelj i što reći svom djetetu, postoji li uopće način da se ovakve tragedije spriječe, kakve su nam prometnice, zašto na otocima ima tako malo policajaca, kako se garaža našla na rubu prometnice, ako su malo i popili zašto nisu nekog nazvali da dođe po njih...? Tisuće pitanja, malo odgovora. Malo suvislih odgovora.

Borimo se ljubavlju! Pokrenimo se svi, građanski, roditeljski, prijateljski! Da li kod odgoja vlastite djece činimo sve što bismo trebali, činimo li propuste, upozoravamo li ih dovoljno na sve zamke koje vrebaju, osjećaju li se voljenima, važnima, znamo li uvijek gdje i s kim su nam djeca, braća, sestre...?

Počnimo od vlastitog doma, preispitajmo se, pričajmo s tim mladim ljudima. Saznajmo ponešto o njihovim željama, ambicijama, ljubavima, jadima. Recimo im uvijek koliko ih volimo. Ljubav se uvijek ljubavlju vraća, i oni će je znati sutra prenijeti svojoj djeci.

Recimo im uvijek koliko ih volimo! Danas se vjerojatno svi pitamo kada smo tim mladima posljednji put rekli da ih volimo? I danas bismo svi rado čuli odgovor kako smo im to govorili i prekjučer i jučer...

Danas sam htio pisati nešto lijepo... No prokleta sudba je imala drukčiji plan!

U Zadru, 8. srpnja 2007.