Djelovi slagalice koji nedostaju

Izvorni naslov: The Last Temptation of Christ
Režija: Martin Scorsese
Glumci: Willem Defoe, Harvey Keitel, Barbara Hershey, Verna Bloom, David Bowie
Trajanje: 164 minute
Godina: 1988.
Produkcija: Universal Pictures

Najatipičniji, a ujedno jedan od boljih, naslova u redateljskom opusu Martina Scorseseja i zasigurno jedan od filmova koji su obilježili prošlo stoljeće, doduše više zbog kontroverzi koje su ga pratile nego zbog njegove neosporne kvalitete, od ove je godine napokon, nakon dugo vremena, dostupan i na hrvatskom dvd tržištu. Stoga sam smatrao kako je "Posljednje Kristovo iskušenje", kojeg će sad možda pogledati širi krug ljudi, zaslužilo par redaka u ovom našem tjednom druženju s filmskim klasicima.

Martin Scorsese 1988. odlučio je još jednom ispričati najpoznatiju priču otkad je svijeta i vijeka. Ali na sasvim drugi način, za razliku od, recimo, Mela Gibsona, čija verzija posljednjih sati Isusova života osim brutalnog nasilja nije ponudila ništa revolucionarno. Scorsese se usudio učiniti ono od čega bi mnogi i danas strepili; doveo je u pitanje sve dogme katoličke crkve. Jer "Posljednje Kristovo iskušenje" ne bavi se biblijskim Isusovom životu, njega zanimaju dijelovi koji nedostaju. Što je najveća ikona u ljudskoj povijesti radila prije nego je postala kamen temeljac katoličke crkve? Scorsese je pokušao dati odgovor na to pitanje, popuniti ono razdoblje između Isusove sedme i 32. godine koje se nigdje ne spominje. No, tim je svojim postupkom mnoge razljutio.

"Posljednje Kristovo iskušenje", prema istoimenom romanu Nikosa Kazantzakisa, Scorsese je pokušavao snimiti još od kasnih sedamdesetih. Gotov scenarij ležao je u ladici njegova odvjetnika više od pet godina prije prvog pokušaja realizacije, u koji se Scorsese upustio usprkos savjetima da to nije materijal kakvog je publika spremna prihvatiti. Prvi pokušaj snimanja 1983. godine, pod okriljem Paramounta, brzo je propao, a tek nekoliko godina kasnije redatelj je dobio Universalovo odobrenje da padne prva klapa. No, ni tada studio nije bio spreman na ogromni rizik kakav je ekranizacija "Posljednjeg Kristovog iskušenja" predstavljala, pa su sa Scorsesejem sklopili ziheraški dogovor - pustit će ga da snimi film, ali s minimalnim budžetom, i pod uvjetom da za njih kasnije snimi komercijalni uradak po izboru studijskih producenata ("Rt straha").

Scorsese je pristao na dogovor i okupio oko sebe skupinu vrhunskih karakternih glumaca koje je dobro poznavao i koji su za njega bili spremni raditi za mizeran honorar. No, porođajne su muke bile tek početak svih nevolja kroz koje je ovaj film prošao. Kad je film napokon dovršen, javnost ga je, očekivano, dočekala na nož. Gdje god se "Posljednje Kristovo iskušenje" prikazivalo, vjerske su skupine organizirale demonstracije, a u antologiju su ušli prosvjedi u inače liberalnom Parizu zbog kojih se film dugo nije mogao prikazivati ne samo u Francuskoj nego i u velikom dijelu Europe. I dan danas je njegovo prikazivanje zabranjeno u nekim zemljama poput Bugarske, a kršćanske se udruge i dalje sablažnjavaju nad Scorsesejevim bogohuljenjem. On se, naime, drznuo Isusa predstaviti kao običnog čovjeka, osobu od krvi i mesa koja ne želi biti razapeta na križu kako bi iskupila grijehe čovječanstva. No, više od Isusovih moralno-etičkih premišljanja dežurne su dušebrižnike razljutile prilično eksplicitne seksualne scene između njega i Marije Magdalene, kao i Scorsesejeva odluka da ulogu Poncija Pilata povjeri - Davidu Bowieju.

Film je, ne treba ni spominjati, postao izuzetno popularan upravo zbog fame koja se oko njega podigla, a u zemljama u kojima se nije smio prikazivati nabavljao se raznoraznim ilegalnim kanalima i distribuirao ispod pulta. Pri tom je njegova stvarna kvaliteta, nažalost, sasvim pala u drugi plan. "Posljednje Kristovo iskušenje" mnogi su gledali zato što je bio najkontroverzniji film svog doba, ne zato što je jedan od najboljih.

A Scorsese je doista još jednom napravio filmsko remek djelo kojem se zamjerke teško pronalaze. Isusa su na velikom platnu uprizorili brojni izvrsni glumci, ali nitko ga nije toliko oživio i približio publici kao Willem Defoe. Iako na prvi pogled nezamisliv kao Isus, Defoe se potpuno predao ovoj ulozi, do te mjere da si je u oči ukapavao veliku količinu kapi ne bi li proširio zjenice i tako postigao nadrealni, svetački efekt, zbog čega je oslijepio na nekoliko dana. Dežurni grubijan Harvey Keitel nije ništa manje impresivan u ulozi Jude, koji u Scorsesejevoj priči ima sasvim drugu rolu od one standardne biblijske, a posebno je ugodno iznenadio David Bowie. Kontroverzna pjevačka zvijezda na prvi pogled može izazvati smijeh kao Poncije Pilat, ali kad se njegova izvedba pomnije prouči postaje jasno da je riječ o jednom malom glumačkom remek djelu.

Kad se tome pridoda Scorsesejeva perfekcionistička režija, metaforički elementi nadrealnog kojih je "Posljednje Kristovo iskušenje" prepuno, te skandalozno originalan i neočekivan završetak postaje sasvim jasno kako je riječ o filmu koji svoju popularnost ne treba zahvaljivati kontroverzama koji je izazvao. Ovo je, bez premca, najbolja priča o liku i djelu Isusa Krista, iako je dijametralno suprotna ostalim, standardnim ekranizacijama njegova života.