Kako reći Židovu da nije snimio dobar film o najvećoj tragediji židovskog naroda?

Izvorni naslov: Schindler's List
Režija: Steven Spielberg
Uloge: Liam Neeson, Ralph Finnes, Ben Kingsley, Caroline Goodall
Trajanje: 195 minuta
Godina: 1993.
Produkcija: Universal Pictures

Nakon što je iza ove kolumne već bilo nekoliko mjeseci i desetak obrađenih filmova prijatelj me pitao kad ću obraditi neki naslov koji se smatra klasikom, ali ga ne smatram naročito kvalitetnim. Ideja mi se u startu učinila zanimljivom, ali u tom trenu niti jedan takav naslov nije mi padao na pamet. I morao sam dugo razmišljati da bih se jednog sjetio. Tada mi je pala na pamet "Schindlerova lista".

Priča o bogatom industrijalcu kojem za vrijeme Drugog svjetskog rata u nacističkoj Njemačkoj proradi savjest nije nekvalitetan film kao što prvi odlomak možda sugerira. Ali nije ništa posebno i epitet klasika prema mišljenju autora ovog teksta nikako ne zaslužuje. "Schindlerova lista" imala je sve predispozicije da postane vrhunski film - ali taj potencijal nije do kraja iskorišten.

Veći dio svoje popularnosti, s kojom je došla i hvala kritičara, "Schindlerova lista" zahvaljuje tematskoj pozadini. Bio je to jedan od prvih filmova koji je otvoreno progovorio o svim strahotama koje su Židovi prošli u nacističkim koncentracionim logorima i u tom trenutku bilo bi neosjetljivo, i što je za Amerikance još puno gore politički nekorektno, o njemu govoriti ikako osim u superlativima. I tako je opjevan jedan prosječan film jednog prosječnog redateljskog superstara.

Usprkos pustim nagradama Steven Spielberg je zanatlija i nikad neće biti išta više od toga. Zanatlija koji je svoj uspjeh izgradio podilazeći publici, snimajući ono što raja želi vidjeti. Čak ni kod jedne ovako ozbiljne teme Spielberg nije mogao odoljeti svom trademark patetiziranju; čak je i jednoj smrtno ozbiljnoj temi uspio pristupiti na neozbiljan, pojednostavljen, djelimice i djetinjast način.

Uzmimo najbanalniji primjer - odluka da se "Schindlerova lista" snimi u crno-bijeloj tehnici bila je pun pogodak jer je tako dobio jednu mračnu, prijeteću dimenziju kakvu boja nikad ne bi mogla dokazati, a dao je i vjerniju sliku razdoblja u koje je radnja smještena. Ali, Spielberg čak ni tome nije mogao ostati vjeran. Sigurno se sjećate djevojčice u crvenoj haljini? Djevojčice koju su nacisti ubili, koju Spielberg pretvara u svog mučenika, tako pretjerano podcrtavajući jednu ionako očitu emociju. Da je u školi obraćao malo više pažnje, znao bi da je time prekršio jedno od osnovnih dramaturških pravila. A ako je i znao, nije mu bilo bitno; puno je važnije bilo nacrtati nešto što je i samo po sebi sasvim jasno. Neki će reći kako je to samo jedna mala scena, ali to je jedna mala scena koja tragediju pretvara u farsu.

Neupitno je da "Schindlerova lista" ima svojih hvalevrijednih trenutaka, a posebno treba pohvaliti Ralpha Finnesa i Liama Neesona na izuzetno obavljenom glumačkom poslu. Ali također je vrlo indikativno da u ovakvom filmu najveći dojam na publiku ostavi - negativac. Prva scena koja većini ljudi padne na pamet kad se spomene "Schindlerova lista" je Amonova Goethova (Finnes) jutarnja tjelovježba - sklekovi pa ubijanje Židova kroz prozor svoje spavaće sobe. Ali ne zato što izaziva zgražanje, nego divljenje. Sadizam i patnja u tom su trenutku postali cool.

Danas, 15 godina nakon što je snimljena, "Schindlerova lista" se smatra klasikom i mnogi se na nju pozivaju kao remek djelo suvremene kinematografije. Kritičari ga, gotovo bez iznimke, dižu u nebesa. I svi oni imaju svoje razloge, ali na kraju se sve svodi na jedno, ključno pitanje. Kako reći Židovu da nije snimio dobar film o najvećoj tragediji židovskog naroda?