Veljača je, mjesec ispitnih rokova. Studenti obaju kategorija, bolonjci i blaženi, trebali bi prionuti na posao i dobro zagrijati stolice. Sad je vrijeme da rade ono za što su ih roditelji poslali na faks, polažu ispite i idu prema diplomi.

Jer malo roditelja zapravo šalje dijete na studij sa ciljem da nešto nauči. Na kraju krajeva, i mi i oni svaki dan u medijima gledamo neke ljude kako dižu ruke da nam umanje muke, a znamo da su ti isti došli do nauke za pola godine i manje, kovertama, vezama, janjcima. Ali, o tome ćemo neki drugi utorak, danas ćemo razmišljati od dobrom starom (ne)učenju.

Ne znam za vas, ali kad su ispitni rokovi ja se pretvorim u tipičnog papučara, pravu mušku domaćicu. Kad znam da moram sjesti i učiti, puno intenzivnije doživljavam svoj okoliš, naročito svoj stan.

Počnu mi smetati stvari na koje obično ne obračam pažnju, poput neopranih tanjura, prašnjavih polica, desetak kutija od pizze u kutu i slično. Naročito kada sjednem na svoju neudobnu stolicu za učenje (pročitao sam negdje da stolica mora biti neudobna jer se tada lakše koncentrirati na učenje) i uzmem knjigu/skriptu u ruke.

Sjednem ja tako i čitam o npr. Shakespeareovom stvaralaštu kad mi obično proradi kućanska savjest. Ne dođem ni do pola citata iz Hamleta kad mi osjećaj neurednosti postane neizdrživ. Tada se dignem, zasučem rukave i krenem u ispitno čišćenje. To tako zovem jer mi je stan najuredniji u rujnu, studenom, veljači i travnju, dakle za ispitnih rokova (bolonjci žao mi je, ali živio stari sistem). Odložim skriptu i stružem zagorene tave, onda desetak stranica pa perem prozore, jedan sonet pa pod u kupaonici.

Ali avaj, stan se brzo očisti. Što onda? Onda dolazi na red drugo poznato didaktičko odmagalo. Televizija. Inače je rijetko palim, samo kad stvarno ne znam što bi sa sobom. Ove godine sam pratio samo «Uvod u anatomiju» i «Dnevnik». Dođem iz grada u stan i znam da mi je tog i tog datuma ispit, da imam još samo dva i da, ako upalim televiziju «samo pet minuta», gledati ću je pet sati. Tako sam jučer gledao redom: «Plodove zemlje», «Nedjeljom u dva», «Mir i dobro», «Nedjeljom popodne» i nekakav ljigavi obiteljski film.

U normalnim, neispitnim okolnostima, od svega ovog pogledam samo Stankovića, ali u nedjelju sam umjesto o Othellovoj ljubomori i Romeovoj ljubavi, učio o nerastima u Slavoniji i uzgoju uljane repice. Umjesto poruka i pouka iz Macbetha, ja sam upijao papinu poruku. Iz «Nedjeljom popodne» ili kako se već ta emisija zove, nisam naučio puno, samo kuda idu umrijeti karijere televizijskih voditelja. Nakon toga sam prebacio na neki obiteljski film i to me je konačno natjeralo da se dignem iz kauča. Digao sam se, rekao sam sebi «saberi se» i otišao oprati auto.

Ja sam takav, zato i počnem učiti mjesec dana prije ispita, jer mogu učiti samo u kratkim vremenskim intervalima, ali moj cimer je za mene fenomen. Znam da je u istoj situaciji, da mora učiti i da mu se ne da kao ni meni. Ali dok ja sebi nalazim svakakve zanimacije kako ne bih učio, on izgleda uopće nema tu potrebu. Neuredan stan mu ne smeta ništa više nego inače, dakle uopće mu ne smeta, a televiziju skoro nikad ne gleda. I opet uspijeva provesti cijele dane da ne pročita ni slova.

E sad, neki od razloga za ovakvo ponašanje su lijenost i urođena inertnost, no znate tko je tu najviše kriv? Nitko drugi doli naša država. Nije nikakva teorija urote, zapravo je vrlo jednostavno. Kada se krenulo sa studiranjem po bolonjskom sistemu mi, «stari» studenti, smo proglašeni blaženim. Odnosno, ukinuti su nam uvjeti, a potpisi su postali neobavezni. I sad zamislite hrpu vječnih studenata kojima se ionako nije dalo učiti kako se mora prisiliti na učenje. Znam ljude koji slušaju četvrtu godinu, a imaju još tridesetak ispita. Eto vidite, nismo mi krivi.