Mali Perica je uvijek bio pametno dijete. Čitati je naučio još u vrtiću i tete su bile sigurne da u će školi biti jedan od najboljih učenika u razredu.

Tete su imale pravo, Perica se jako dobro uklopio u svoj 1. b razred i nije imao nikakvih problema, osim problema sa leđima. Naime, školska torba koju je Perica svaki dan nosio u školu je bila jako teška. Kada je uz puste knjige, vježbenice, mape i bilježnice trebalo ugurati i opremu za tjelesni, Perica bi tjelovježbu obavio na putu od škole do kuće.

Nakon par mjeseci Peričina mama je primjetila kako se njen mali lijepo proširio u ramenima. Ali avaj! Jednog vrućeg dana, dok se s prijateljima vraćao iz škole, Pericu je preteška torba povukla i on je izletio na cestu. Ravno pred auto!

Srećom, auto je vozio gospon Ratko, umirovljenik koji je više pazio na svoj BMW iz 64. nego na svoju ženu tako da nikad nije vozio više od 40 km na sat. Perica je prošao uz lagani potres mozga i snažnu averziju prema debelim knjigama.

Godine su prolazile i Pero je s odličnom uspjehom završavao razrede. Ali, u sedmom razredu na zub su ga uzela braća Štefulj. Nesređena obitelj, ocu pijancu oduzet lažni status HRVI, majka pobjegla s poštarom, puno okolnosti koje pospješuju proizvodnju maloljetnih delikventa i Štefulji su postali osnovnoškolski siledžije. Pero je na hodniku pričao sa svojom simpatijom Sarom kad su ga blizanci Štefulj uhvatili pod ruke.

Nakon pretresa i konfiskacije novaca za marendu naš junak je doživio poniženje svoga života. Štefulji su ga zakačili na kukicu za vješanje jakni i pustili ga da visi. I visio je dok ga nije skinuo domar. Nitko ne zna zašto su se Štefulji namjerili baš na Peru, ali cijela škola se jasno sjeća Perine sramote. Ne treba ni govoriti kako su njegovi planovi sa Sarom propali.

Došla je i srednja škola. Pero je kao odličan učenik upisao gimnaziju, a Štefulji su uhvaćeni pri pokušaju obijanja crkvene škrabice i poslani u popravni dom. No, iako je uvijek imao odlične ocjene iz matematike, Pero je uskoro dobio prvu jedinicu baš iz tog predmeta, pa još jednu i tako je naš junak završio s negativnom ocjenom na polugodištu.

Pero je pao u depresiju, roditelji su mu bili očajni, spominjali testove na drogu i sekte. No, prava je istina bila da je je pola Perinog razreda imalo jedinicu iz matematike i da je takva situacija bila uobičajena. Nije bilo druge nego malog slati na repeticije poput većine roditelja. Tih dodatnih 600 kuna mjesečno se lijepo uklopilo uz ratu za kredit. Pero je uz repeticije bez većih problema dogurao do četvrtog razreda srednje.

Tada se dogodila ona, Mirta. Cura koja je pala godinu i došla u njihov razred. Starija, iskusnija, razvijenija i sklona koketiranju. Peri je odmah zavrtila glavom i uskoro su se držali za ruke. No, Peru je iz ljubavne izmaglice probudio jedan od razloga zašto je Mirta pala razred. Mile (24) je trenirao hrvanje i do prije mjesec dana je bio Mirtin dečko.

Pero je pokušao obraniti svoju glavu i djevojčinu čast, no u ovom slučaju mu angažman u dramskoj sekciji nije baš bio od koristi. Dobro odmjeren aperkat ga je poslao na pod. Kad je došao sebi ničeg se nije sjećao, no netko se sjetio sve snimiti mobitelom tako da je sve lijepo pogledao kod kuće na Youtubeu. I to iz dva kuta.

Budući da je odavno prekrižio fakultete koji imaju veze sa matematikom, Pero je odlučio studirati u Zadru. Upisao je jednopredmetni smjer kao dio prve generacije bolonjaca. Nedavno je sudjelovao u anketi odjela za psihologiju i nakon što ju je ispunio ponudili su mu stalno zaposlenje preko student servisa. Naš Perica je prihvatio i postao stalni ispitanik u projektu koji istražuje utjecaj traumatičnih događaja iz djetinjstva na formiranje osobnosti.

Ova naša današnja priča je priča utoliko što je njen glavni lik, na njegovu sreću, izmišljen. Naš Perica ne postoji. No, svi događaji koje sam upleo u Perin život su itekako stvarni i o svima sam čitao u medijima u zadnja dva tjedna. Dakle, nisu se dogodili Peri nego stvarnoj djeci. Na odabir ove teme me potakao članak koji sam danas pročitao u Slobodnoj. Naime u anketi koju je odjel za psihologiju radio na zadarskim studentima, dvije trećine ispitanika izjavilo kako bi prihvatilo psihološko savjetovanje.

Kamo ide naš obrazovni sustav i kakve će biti generacije koje će stasati za desetak godina? Jer, primjeri Perinih nedaća su itekako stvarni i događaju se djeci svaki dan. Da li je to bilo tako kada smo mi išli u školu? Možda sam subjektivan, ali mi se čini da je već moje osnovno školovanje bilo drugačije, nekako pitomije.

Ako gledamo razvoj našeg školstva u zadnjih petnaestak godina, čini mi se da je poprimilo mnogo karakteristika i pojava koje obilježavaju obrazovne sisteme razvijenih država zapadnog svijeta. No, nažalost više onih negativnih nego pozitivnih.