Odlučio sam cimera strpati u ludnicu

Cimer me stvarno živcira u zadnje vrijeme. Trpio sam ga nekoliko godina, ali više ne mogu s njim ni dana. Redovito jede moju hranu iz hladnjaka, neuredan je do krajnosti, a bolesna glazba koja sluša je izludila i mene i susjede.

Prošli tjedan nam je pregorjela žarulja u kuhiniji i on je rekao da će to riješiti. Pet dana sam iz prkosa slagao sendviče i kuhao kavu sa lampom, dok me presoljena kava nije natjerala da sam kupim i promjenim žarulju. Ipak, sve to bi mogao potrpjeti, ali cura mi je rekla da joj se nabacivao. Mora otići!

Rješio bi ga se odmah sutra, no imamo problem zajedničkog vlasništva. Naime, zajedno smo kupili televiziju i uljni radijator, a ne želim ostati ni bez grijanja ni bez Ratkajevih. Kako ga se riješiti dovraga?!

Rješenje mi se ukazalo prije par dana na kavi. Čitam ja novine kad najednom bling, ideja! Nije moglo biti jednostavnije, pa proglasit ću ga ludim! Znam jednog doktora koji mi duguje uslugu, a poznat je po tome da sređuje invaliditete i rješenja o duševnoj boli.

Kad bolje promislim, taj moj cimer nikad nije bio sasvim svoj. Čovjek spava danju, a noću gleda one japanske crtiće u kojima vanzemaljci s pipcima obeščašćuju djevojčice u školskim uniformama. Stalno guta neke tablete. On kaže vitamini, ali to je i Elvis govorio pa su ga našli licem prema dolje.

Pokazuje i određenu sklonost prema nasilju. Gledamo neki dan Sabor, a on najednom da tu gamad svu treba pobiti. Čovjek je očito opasan za sebe i za okolinu. Treba ga maknuti s ulice, odnosno iz mojeg stana prije nego nekog napadne s pipcima.

Zovnut ću ja doktora nek on postavi dijagnozu, pa kad dođe ekipa s inekcijom i košuljom s dugim rukavima baj, baj cimeru. On preko kanala trajektom u ustanovu, a meni ostaju grijalica i televizor. Neće mu pomoći ni Ivo Banac ni Hrvatski helsinški odbor. Koliko ja znam, on ni ne zna nikog u Helsinkiju.

To je sad izgleda trend kod nas, netko ti ide na jetru, a ti ga strpaš u ludaru. Već vidim kako se to može primjeniti u praksi. Na primjer, 3c u gimnaziji želi izbjeći kontrolni i umjesto dojave o bombi u školi, oni nazovu psihijatriju i svi sretni i zadovoljni. Učenici nemaju kontrolnog, a profa iz matematike se dva tri dana odmori na odjelu.

Ako ste jedan od onih koje cura/žena izluđuje, a ne znate kako je se nakratko riješiti, neka to učini doktor umjesto vas. Kažeš doktoru kako ta ženska nije normalna, kako je nekoliko dana u mjesecu jako čudna, zna se smijati i plakati u isto vrijeme. Dobije napadaje histerije radi podignute daske u WC-u, a kad si joj iskreno rekao da se malo udebljala gađala te loptom za pilates. Vodite vi nju doktore na terapiju, pa joj drugi put neće pasti napamet mijenjati program za vrijeme Lige prvaka.

Šalu na stranu, ono što se dogodilo Mirjani Pukanić je tema za kafkijanski roman. Nešto što se moglo događati za vrijeme Staljina, a ne 2008. u Hrvatskoj i to pred očima cijele države. Naime, svaki dan gledamo i čitamo izvještaje o tome što se to događa unutar braka Pukanićevih. Upravo je degutantno kakve sve detalje saznajemo o privatnom životu tih dvoje ljudi.

Ali neka, možda je i bolje da nas mediji svaki dan zatrpavaju s pojedinostima jer se u ovom slučaju neke stvari moraju istjerati na čistac. Da se sve zataškalo, sada bi za krevet u Vrapču zajedno s gospođom Pukanić bili vezani zdrav razum, ljudska prava i pravna država.