Izvorni naslov: Dirty Dozen
Režija: Robert Aldrich
Uloge: Lee Marvin, Charles Bronson, Ernest Borgnine, Donald Sutherland, Jim Brown
Trajanje: 145 minuta
Godina: 1967.
Produkcija: Metro-Goldwyn Mayer

Drugi svjetski rat jedna je od središnjih tema američke kinematografije prošlog stoljeća. Gotovo sve velike zvijezde "zlatnog doba" Hollywooda barem su jednom uskočile u kožu opakog i nepokolebljivog ubojice nacista; bilo je to gotovo pitanje patriotske časti. A u tom masivnom ledenom brijegu sačinjenom od filmova ratne tematike, "Dvanaest žigosanih" može biti samo vrh.

Priča "Dvanaest žigosanih", utemeljena na istoimenom bestseller romanu E. M. Nathansona, s vremenom je postala osnovna okosnica brojnih filmova i šund literature, a njena osnovna premisa je stavljanje negativca u kožu pozitivca. Publici su klasični heroji u doba izlaska ovog filma već postali dosadni. Masa je bila željna krvi, pravi antijunaci s kojima će se moći poistovjetiti postali su puno privlačniji od uzornih ratnih heroja kojima se na srcu vije američka trobojnica. I tako su nastali "Žigosani".

Pukovnik američke vojske John Reisman za poseban zadatak treba vrlo posebne ljude i odlučio ih je pronaći u vojnom zatvoru. Dvanaest očajnika, odreda silovatelji, ubojice i psihopati, dobili su drugu šansu; umjesto da trunu u zatvorskim ćelijama mogu časno poginuti za domovinu. A ukoliko se nekim čudom ipak uspiju izvući, sve optužbe protiv njih bit će odbačene, a vojska će im osigurati povratak kući i miran život u kućici okruženoj bijelom ogradom i cvjetnim vrtom. "Dvanaest žigosanih" počinju kao jedan veliki tulum. U uvodu filma pratimo obuku koji ovi "uzorni" vojnici moraju proći i tako upoznajemo njihove karaktere. Nižu se zabavni gegovi i situacije prožete crnim humorom, no istovremeno publika ne zaboravlja da se oko te vesele družine odvija jedan od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.

Što će autor uskoro i sasvim jasno ilustrirati. Robertu Aldrichu navodno je rečeno da bi vrlo lako mogao dobiti nominaciju za Oscara, ali samo pod uvjetom da izbaci scenu u kojoj "žigosani" ubijaju njemačke časnike i njihove ljubavnice granatama ubačenim kroz ventilacijski otvor. Ta je scena za profinjene ukuse Akademije bila previše brutalna i nedovoljno patriotska. Aldrich je razmišljao o ponudi i zaključio da ne dolazi u obzir. "Rat je pakao", bio je njegov zaključak. Pa ga kao takvog treba i prikazati. Bespomoćni ljudi koji živi izgaraju u sadističkom klimaksu filma nisu nikakav izuzetak.

"Dvanaest žigosanih" sigurno nisu najozbiljniji prikaz ratnih strahota, u njima ima jako puno parodije, crnog humora i situacija kakve se u pravim, krvavim ratovima vjerojatno ne bi nikad mogle dogoditi. Usprkos svojoj mračnoj temi ovo je veseo, zabavan film i takav ostaje čak i dok glavni likovi koje smo upoznavali i zavoljeli počnu stradavati. Ali film ipak nije život i ne treba ga uvijek shvaćati preozbiljno. Zato će svaki pravi ljubitelj ratnog filma uvijek radije još jednom pogledati reprizu "Dvanaestorice žigosanih" nego npr. "Tanke crvene linije" ili "Spašavanja vojnika Ryana".