Tko kaže da nije moguće snimiti antiratni film? Samo ne očekujte happy end

Izvorni naslov: Paths of Glory
Režija: Stanley Kubrick
Uloge: Kirk Douglas, Ralph Meeker, Adolphe Menjou, George Macready
Trajanje: 87 minuta
Godina: 1957.
Produkcija: Bryna Productions

"One way to maintain discipline is to shoot a man every now and then"

"Staze slave" su film koji je pokrenuo redateljsku karijeru Stanleyja Kubricka, njegovo prvo remek djelo u kojem se vide začeci prepoznatljivog stila koji će kasnije postati jasan potpis svih Kubrickovih filmova. Po mišljenju mnogih (pa tako i po mom) Kubrick je najbolji redatelj prošlog stoljeća. Redatelj koji je snimao prerijetko, ali zato nikad nije razočarao.

"Staze slave" školski su primjer antiratnog filma. Velikan francuske kinematografije Francois Truffaut ustvrdio je jednom kako antiratni film nije moguće snimiti jer akcija je uvijek argument sam za sebe, ali Truffaut očito nije gledao "Staze slave". Možda zato što nije mogao. Kubrickov je uradak, naime, sve do 1975. bio zabranjen u Francuskoj zbog surovog i sirovog načina na koji prikazuje francusku vojsku.

Prvi svjetski rat odnosno rovovsko ratovanje je Kubrickova tema (da, njegova, s obzirom da je napisao i scenarij, kao uostalom i za većinu svojih filmova) u "Stazama slave". Vjerojatno najgluplja stvar koje se čovjek ikad dosjetio. Dvije vojske sjede ukopane u rovovima jedna nasuprot druge, a uspješni se napadi, kao što narator na početku filma ističe, mjere u stotinama metara. I u stotinama tisuća žrtava. Junak naše priče je pukovnik Dax, prije rata istaknuti odvjetnik, sada jedan od najpouzdanijih ratnika francuske vojske pod čijim su zapovjedništvom izborene mnoge krvave pobjede. Naravno da će general Mireau, kojem je obećano promaknuće ako ostvari nemoguće, njemu povjeriti zadaću juriša na Ant Hill - najbolje utvrđen položaj njemačke vojske i po nekim glavonjama iz centralnog štaba središnju točku bojišnice. Mireaua ni najmanje ne brine što će 55 posto (prema optimističnim procjenama) Daxovih vojnika izgubiti glavu u tom jurišu. Zadaća vojnika je da izvršavaju naredbe pa tako Dax mora povesti svoje trupe ravno u smrt. Napad, naravno, nije uspio, a malobrojni preživjeli vojnici morali su se povući. No, njihovi problemi tu tek počinju. General Mireau, ljut što mu je iz ruku iskliznulo priželjkivano promaknuće, Daxove vojnike optužuje za kukavičluk i odlučio je postaviti primjer tako što će strijeljati sto ljudi. Kasnije se ipak urazumio pa pristao pred vojni sud izvesti "samo" tri vojnika za koje će zahtijevati smrtnu kaznu, a Dax se dobrovoljno javlja da ih brani pred sudom. Naravno, bez uspjeha.

U rukama nekog drugog redatelja, na kraju filma doživjeli bi katarzu. Nesretni vojnici bili bi spašeni od smrtne kazne, a glavni negativac general Mireau bio bi javno osramoćen i prikladno kažnjen zbog svog megalomanizma. Pravda bi bila zadovoljena. Ali Kubricka ne zanimaju ideali, samo ratna stvarnost (što će kasnije opet pokazati na primjeru "Full Metal Jacketa"). Stoga ne čudi što "Staze slave" ne nude sretan završetak, ne nude gledatelju taj dobar osjećaj ispunjenja. Rat nije pravedan, isto kao što domoljublje nije nikakav uzvišen pjesnički ideal nego posljednje utočište sitnih kriminalaca i moralnih degenerika (barem ako je vjerovati glavnom liku, a nije mu teško povjerovati).

"Stazama slave" Stanley Kubrick pridružio se elitnom redu velikih filmskih redatelja koji nikad više nije napustio. Bilo je već tada sasvim jasno da se stvara jedan genijalac kakvog sedma umjetnost nije nikad ranije vidjela. Ili, kako je to sročio Kirk Douglas razgovarajući s američkim filmskim kritičarom Rogerom Ebertom prije skoro pedeset godina: "Ovo je film koji će uvijek biti dobar. Ne moram čekati pedeset godina da bih to znao kad mi je i sada sasvim jasno".