Ostalo / Kolumne

Film

Točno u podne

Točno u podne

Čovjek koji ne želi pobjeći

Izvorni naslov: High Noon
Režija: Fred Zinneman
Uloge: Gary Cooper, Grace Kelly, Lloyd Bridges, Lon Chaney, Ian MacDonald
Trajanje: 85 minuta
Godina: 1952.
Produkcija: United Artists

"Točno u podne" Garyju Cooperu donio je jednog od dva zaslužena Oscara za najboljeg glumca, ali iste su nagrade izbjegle Fredu Zinnemanu u kategoriji najboljeg filma i najboljeg redatelja, kao i Carlu Foremanu u kategoriji najboljeg scenarija. Iako je "Točno u podne" bio, po mnogima, daleko najbolji film te 1952. godine, politički razlozi nisu dozvoljavali da mu se ukažu prevelika priznanja.

"Točno u podne" je, naime, snimljen kao otvorena kritika "lova na vještice" koji je provodio senator Joseph McCarthy i za vrijeme kojeg su mnogi filmski radnici završili na ozloglašenoj crnoj listi, kao potencijalna komunistička prijetnja, a sve zbog svojih liberalnih stavova. Jedan od njih je i scenarist ovog filma Carl Foreman, koji je morao pobjeći u Englesku nakon što je "Točno u podne" pušten u kino dvorane.

Već je i reklamni slogan filma, "Čovjek koji ne želi pobjeći", ukazivao na njegovu središnju temu, a priča o šerifu Willu Kaneu neskrivena je metafora na tadašnji Hollywood i njegov strah od McCarthyjeve tiranije.

Film počinje s Kaneovim posljednjim radnim danom i njegovim vjenčanjem. Šerif i njegova mlada supruga Amy taman se pripremaju napustiti grad kad stiže telegraf da vlak koji stiže točno u podne donosi nevolje. Na njemu je Frank Miller, kriminalac koji je nekad bio nedodirljivi vazal u Hadleyvilleu i kojeg je Kane prije pet godina poslao u zatvor zbog ubojstva. No, Miller se sad vraća i željan je osvete, a s njim su i njegov brat Dan i još dva revolveraša. Iako Kane nije dužan suprotstaviti se Milleru, on odluči ostati u Hadlevilleu i dočekati vlak kako bi zaštitio grad kojeg je za vrijeme svog šerifovanja sasvim očistio od kriminala. No, ne mora računati na pomoć svojih kukavičkih sugrađana...

Do samog kraja svog života redatelj Frank Zinneman borio se da ovaj film ne dobije svoju retuširanu verziju u boji. "Snimio sam ga crno-bijelog pa se treba i prikazivati u crno-bijelom", govorio je Zinneman. Protiv tehnološkog se napretka ipak nije mogao boriti pa je film na kraju ipak retuširan, poput mnogih drugih klasika.

Oni koji su gledali obje verzije znaju koliko moćnije i uvjerljivije "Točno u podne" izgleda bez boje, koliko realnijim i surovijim taj Divlji zapad izgleda obojan samo crno-bijelim tonovima. Iako je "Točno u podne" visokobudžetni komercijalni film, on je ujedno i jedna vrsta eksperimenta. Radi se o vjerojatno prvom filmu koji je snimljen u stvarnom vremenu; u svojih 85 minuta film pokriva točno toliko vremena. Već u samom uvodu, nakon Willovog i Amyjinog vjenčanja na zidu vidimo sat, koji će Zinneman pokazati još nekoliko puta kasnije, te nam uskoro postaje jasno da filmski protok vremena odgovara onom stvarnom, što je tip naracije koji je popularizirala televizijska serija "24".

Iako "Točno u podne" predstavlja cijelu galeriju zanimljivih i dobro odglumljenih uloga, pa u njemu između ostaloga po prvi put vidimo legendarnu divu Grace Kelly u prvoj većoj filmskoj ulozi, u središtu je pozornosti ipak Gary Cooper. Svoju izmučenu vanjštinu i zabrinut, gotovo fatalistički izraz lica, koji su postali zaštitni znak ovog filma Cooper može u jednakoj mjeri zahvaliti teškom čiru na želucu koji je imao za vrijeme snimanja, kao i svojim glumačkim sposobnostima.

Ako Cooper u gotovo svakoj sceni izgleda kao čovjek na rubu, čovjek koji više ne može, ali ipak ne želi odustati, ima za to dobar razlog s obzirom da je tijekom cijelog filma trpio ogromnu fizičku bol i po vlastitom priznanju jedva čekao da odradi svoje scene i dovuče se do kreveta. Tko bi rekao da je ponekad toliko malo (ili puno, ovisi o kutu gledišta) da se odradi uloga karijere i zacementira mjesto u kinematografskoj povijesti?


Reci što misliš!

  Vezane vijesti