Bolest ne pita za dob i rod, ali pita za stanje na računu

Sezona je razbolijevanja i pola mojih poznanika je bolesno ili je nedavno bilo bolesno. Prije nekoliko dana je i mene uhvatila prehlada i moram priznati da sam je dočekao raširenih ruku. Ne, nisam hipohondar, već računam kako je bolje da me uhvati sada nego kad krenem slaviti Novu godinu.

Organizam mi je takav da jednom godišnje moram preležati četiri pet dana proklinjući naše televizije jer tada primjetim kako nam je program zapravo loš. Taman sam pohvatao konce ove nove domaće serije na HRT-u. Nema neke velike razlike od prošlogodišnje bolesti, isti glumci, iste radnje, isti kretenizam, ista pretplata.

Danas mi se stanje izgleda počelo poboljšavati. Valjda je organizam shvatio da je bolje da se malo potrudi oporaviti, nego da zadobije trajna oštećenja živčanog sustava. Sreća što je Big brother završio u petak jer sam iz prve ruke iskusio zašto ljudi radije žele da ih se skine s aparata nego da vegetiraju.

Bolest mi zadnjih godina uvijek donosi lijepe uspomene iz djetinjstva. Ne na temperaturu, glavobolju, kostobolju i ostale -bolje već na promjenu statusa koja bi privremeno donijela. Tih nekoliko dana koje bi bio bolestan ja sam u kući bio kralj, poput većine vas pretpostavljam. Obitelj je bila tu da reagira na svaki moj hir i uzdah brzinom svjetla, hoću čaja, hoću slatkog, hoću ovo, hoću ono.

Bolestan sam mogao dobiti i tražiti neke stvari na koje bi zdrav dobio samo prijekoran pogled. Hunjavica je značila da je kauč bio samo moj, a daljinski u ruci je valjda bio dio procesa oporavka. Stari, koji je okorjeli pušač, je dobivao izgon na taracu, što je u to doba kada nismo bili ni u planovima EU bilo nezamislivo.

Možda najbitnija beneficija bolesti je bila škola, odnosno neodlazak u istu. Moram priznati da sam nekoliko puta lažirao bolest kako bi izbjegao ispitivanja i testove. Učiteljice Olga, ako čitate ovo nemojte me osuđivati. Postoji fora s treskanjem toplomjera u krivom smjeru da bi se dobila potrebno očitanje. Idealna je bila temperatura od 37.5 do 38 c jer nije bila toliko velika da bi se mogla detektirati na tradicionalan način, dlanom na čelo, a nije bila toliko mala da su me mogli poslati u školu.

Moji su me izgleda bili prokužili jer su nabavili neki termometar koji se nije mogao narihtati treskanjem. Tome sam pokušao doskočiti tako što sam ga približio loncu s ručkom, ali prokleta naprava je eksplodirala po štednjaku. To je bio fijasko.

Osim što sam skoro potrovao obitelj s živom, morao sam u školu na ispit za koji nisam bio spreman i postao sam dječak koji je vikao „vuk!". Sljedeći put kad sam se stvarno razbolio nisu mi povjerovali dok se nisam počeo tresti od fibre.

Mislim da će se većina vas složiti kad kažem da je biti bolestan kao dijete bilo sasvim nešto drugo nego sada. Glavna razlika je da sada svijet ne staje radi naše bolesti. Kada smo bili mali cijeli naš mikrosvemir se okretao oko nas, a kad bi bili bolesni zaustavio bi se na naš šmrc i uzdah.

Sada makrosvemir ne pita jesi li bolestan, već šalje račune, gomila obaveze i tjera nas da se prizdravljeni ili još uvijek bolesni osovimo na noge i oteturamo na posao, sastanak, ročište ili što već. To prvi put shvatite kada se čaj ne skuha sam i šalica ne nađe u ruci nekim čudom, ili kada čekate u redu u banci pa greškom s uplatnicom za struju umjesto maramicom krenete brisat nos.

Ja tu pišem o bezazlenim bolestima poput gripe i prehlade, no naš svijet i sustav su neosjetljivi i na bolesti poput raka, teško izlječive i smrtonosne. Još samo šest mjeseci života neće spriječiti banku da vam zaplijeni auto, a ako nemate novaca možete zaboraviti na skupe lijekove koji vam mogu spasiti život. Bolest ne pita za dob i rod, ali pita za stanje na računu.

Kad smo bili mali nismo znali cijeniti što nam nose prehlada i vodene kozice, a sada je kasno. Ovo pišem iz perspektive samca, brak i potpora supruga/ge vjerojatno olakšava bolovanje. Moram priznati da sam se ovih posljednjih bolesnih dana sa sjetom prisjećao nekih svojih ozbiljnijih veza. Eto dobre ideje, pokušajte zaprositi svoje voljene dok leže u fibri, možda u bunilu budu skloniji pristanku.