"Nikad nisi doista gotov, dok god imaš dobru priču i nekoga kome je možeš ispričati"

Izvorni naslov: La leggenda del pianisto sull' oceano
Režija: Giuseppe Tornatore
Uloge: Tim Roth, Pruitt Taylor Vince, Bill Nunn, Clarence Williams III
Trajanje: 165 minuta
Godina: 1998.
Produkcija: Medusa Produzione

"Legenda o pijanistu" je film kakav samo Talijan može snimiti. Po svim karakteristikama trebao bi to biti američki film. Radnja se odvija (većinom) u Americi, štoviše, striktno je vezana uz ideale famoznog "američkog sna", snimljen je na engleskom jeziku s glumcima s engleskog govornog područja.

Jedino talijansko je njegov izvorni naslov. I redatelj. I autor monologa prema kojem je film snimljen. Oni koji su čitali Alessandra Baricca dobro znaju kakav je sentiment njegovih djela, a oni koji su gledali "Amarcord" ili "Cinema Paradiso" (za kojeg je Tornatore uostalom dobio i Oscara) znaju što je film kakvog može snimiti samo Talijan.

Kad povežete te dvije stavke, nastaje filmsko savršenstvo, čista poezija koja je ujedno i drama, a s obzirom na ulogu koju u ovom filmu ima glazba, mogao bi proći i kao opera. Ime Ennija Morriconea samo za sebe govori više nego dovoljno.

Zbog ogromne slave koju je stekao radeći prije svega na spaghetti westernima, "Legenda o pijanistu" nikad se neće spominjati kao jedan od najboljih uradaka Morriconeove karijere. Iako on to bez sumnje jest. Najveći živući kompozitor filmske glazbe skladao je mnogo uspješnih i prepoznatljivih scoreova, ali nikad nije radio na filmu u kojem je glazba jednako bitna kao gluma, režija, fotografija... Ako ne i bitnija. Nikad, osim kad je s Tornatoreom snimao "Legendu o pijanistu".

Jedna je to od najneobičnijih i najljepših priča koje su ikad pronašle put do filmskog platna, a počinje u elitnom salonu prekooceanskog broda Virginia, nakon posebno lude novogodišnje zabave. Tamo, na podu salona, u kutiji za transport limuna, brodski strojar pronalazi tek rođeno dijete.

Shvativši to kao Božji znak, Danny odlučuje usvojiti dječačića i daje mu ime Danny Boodmann T.D. Lemon 1900. Po sebi, po kutiji u kojoj ga je pronašao i po godini u kojoj ga je pronašao. Mladi 1900 uskoro postaje sastavni dio brodskog inventara. Ne može se iskrcati s Virginije jer vanjski svijet nema nikakvu evidenciju o njegovom postojanju. Godine prolaze, a 1900 izrasta u vrhunskog pijanista, najboljeg na svijetu. Glas o njegovoj virtuoznosti dolazi do gotovo svih kutaka Amerike, uvjeravaju ga da može biti bogat i slavan, imati sve što poželi. Ali on jednostavno ne želi, ili ne može, napustiti Virginiju, brod na kojem je rođen i brod na kojem će umrijeti. Bez da ijednom pod nogama osjeti nepomično tlo.

Tim Roth savršen je izbor za gotovo svaku ulogu koju je ikad odglumio. On je jedan od onih glumaca koji jednostavno nisu sposobni pružiti lošu izvedbu, čak ni kad film u kojem se nalaze nije ni blizu njihove razine. A imao je Roth takvih filmova i više nego što mu je trebalo.

Tako da će možda banalno zvučati kad kažem da je on savršen izbor za ulogu 1900, ali to se jednostavno mora kazati. Sa svojim dubokim, tužnim očima i izrazom lica koji uvijek skriva nekakav cinični prijezir, koji se doima kao maska superiornosti. Što 1900 zapravo i jest. Superioran svima ostalima, barem u svojoj glavi. "Legenda o pijanistu" ima puno pamtljivih scena, ali meni na pamet uvijek padne jedna sa samog početka.

Prva scena u kojeg 1900, tada još samo dječaka, vidimo kako svira klavir. Kako li se kapetan broda mora osjećati u tom trenutku, znajući da pred njim stoji najveći glazbeni genij od Mozarta naovamo i sve što može kazati je: "1900, ovo je protiv svih propisa". Dječakov odgovor je kratak: "Jebeš propise".